Connect with us

BiH

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol

Volim Jajce

Published

on



Kiša je neprestano padala ničim neometana, slijevala se s neba , tako da su mislili da se na njih sliva u neprekidnom mlazu vode. ” To je zbog mrtvih,,- govorili su stariji -” mnogo ih je nepokopano i dok se ne pokopaju, kiša će padati,,.Kod njih koji su se tog kišnog jutra okupljali, da zamjene svoje suborce na položaju Gola planina, ta misao izazivala je ogorčenje. Bili su iskreno ogorčeni.”Nas žive pokapaju a kao mrtvaci i mi ćemo vjerojatno trunuti nopokopani”. Tako su govorili po vlastitom predviđanju. Bili su ostavljeni, bili su prodani kao beznačajan dio nečeg što se zove politika. To uvjerenje, potvrđivale su i jedinice koje su im dolazile u ispomoć i nakon dva, tri, dana vračale se nazad, sa svojim mrtvim i ranjenim do sigurni uporišta Travnika, Zenice, Busovače, Kiseljaka. Tamo su pričali o velikim borbama i herojstvu proživljenom na Goloj planini i tako još više zatvarali već zatvoren krug oko grada Jajca. Bili su ostavljeni i od države koja za njih nije ni postojala, a i od one koja je postojala, koju su nosili u svojim srcima i u koju su se uzdali; ali koja nije znala što da uradi sa mjestom kao što je Jajce. A oni su bili Caropoljani, istureni dio grada Jajca. Golu planinu su upoznavali odrastajući; i kao djeca po njo su se igrali rata. Tad su bili indijanci i kauboji, no sad kad su odrasli, vrijeme se promijenilo i neko ih je podijelio na Hrvate, Muslimane i Srbe. Izuzev nekih pojedinaca svi su ozbiljno prihvatili tu podjelu. S posljednjom grupom koja je pristigla bilo ih je dovoljno da krenu na položaj koji je bio udaljen neki kilometar od mjesta gdje su se okupljali. Krećući se u koloni, nitko od njih nije sumnjao da će stanovit broj njih, ako ne ovog dana tad sigurno nekog idućeg biti mrtav. Ginuli su svakog dana, kao po nekom pravilu. Ali nitko iz te kolone nije očekivao da on bude jedan od onih zbog koji kiša pada. I sama misao bila je grozna kao i kiša koja ih natapa. I dok su u punoj ratnoj opremi, prelazili preko mjesta zvanog Raskršće, nisu ih zanimali minobacači od 120 mm koji su se mogli vidjeti u maloj udolini, desno od njih nego su njihove oči instinktivno bile usmjerene na lijevu stranu; gdje su bila parkirana dva traktora, kojim su odvlačili mrtve i ranjene. Svi do jednoga osjećali su odvratnost prema tim spodobama, koje su bile izvrsne u ovom brdskom predjelu za dodijeljeni im zadatak. Odjednom se osjetiše nezaštićeni stupajući u stroju i kao da ih neka nevidljiva sila dotače, ubrzaše svoj korak zadihanih ljudi, da bi stigli u sigurnost rovova koji više nisu bili daleko. Put po kojem su išli, obrastao je sobe strane niskim rastinjem, glavnim pokrivalom Gole planine, polako se uvlačio u pravu šumu golemih hrastova. I oni idući po njemu utopiše se u njoj, zajedno sa putem i nađoše se u sasvim novom okruženju. Ogromni hrastovi stršili su ravno u vis, čineći to mjesto tamnijim i tišim; jer je i kiša tu slabije padala, zaustavljena gore u visini hrastove krošnje. Put po kojem su došli, bio je kamenit no ovdje bješe blatnjav, klizav, posut otpalim suharcima. Stoga nisu mogli čuti nikakva zvuka osim kiše i vlastitih koraka. Ništa neobično za šetače u šumi no oni u napetosti vlastitog uzbuđenja, osjetiše strah. Nisu čuli nikakva zvuka borbe, pa im se vlastiti koraci učiniše prebučnim. Prešavši posljednji zavijutak, izađoše iz hrastove šume na travnati obronak sa malom udolinom u sredini. Tu ih dočekaše različite skupine ljudi zaposlene svojim vlastitim zadacima. Ugledavši ih iz jedne skupine izdvoji se nizak vojnik, ogrnut kabanicom, tako da je izgledao poput lepeze koja se klateći približava prema njima. Vrteći glavom lijevo i desno, dok mu se lice pokušavalo razvući u kakav takav osmjeh, Ivan Vladan bio je u svemu oprezan i polagan. Bio je čudno građen, noge su mu bile za djelić prekratke prema ostalome. Desna ruka mu je visila uz bedro stežući kalašnjikov. To se uz lice jedino i moglo vidjeti ispod kabanice. – Čitav sat kasnite, oni dole već pizde, jer su druge zamjene već u rovovima – izgovori Ivan umjesto pozdrava. – Zajebi ti to – odgovori Petar – nego reci kakvo je stanje? Pucnjave kako čujem nema. – Bila je negdje između četiri i pet jutros, dole niže, kod onih iz grada. Poginuo je Hakić i još leži ispred linije, nitko ne želi da ga izvuče. – Što je on tražio dole, on pripada nama – izgovori Petar. Kroz stisnuto lice Ivan utiša svoj polagani glas, privlačeći još veću pažnju svih njih – prije tri dana prešao je kod njih. Kod Halidovih, kako se već zovu. Muslimani se izdvajaju čovječe. Malo prije bili neki naši, da pitaju za vas i govore da je zabunom ubijen od Halidovih. Što je on tražio ispred linije Halidovi ne žele da kažu. Naši iz komande su mi javili da treba netko od nas da ga izvuče, oficijelno je on jedan od nas, kako si i sam rekao a i njegovi su još uvijek na Carevom Polju. Odredili su tko će im to saopćiti ali trebaju tijelo. Sve je to veliko sranje moj prijatelju. A naši na liniji su stvarno iscrpljeni, dan i noć po ovoj kiši. Oni samo žele da što prije zbrišu odavde. Pa sam mislio da mi posudiš dvojicu iz tvog voda, da to obave i da završimo s tom tužnom pričom. – To možeš da zaboraviš, za to ja nemam jednog a kamoli dvojicu a ovdje vidim imaš  priličan broj ljudi, uzmi dvojicu od njih – uzvrati Petar.Nešto poput bljeska sinu iz Ivanovih očiju i kroz stisnute zube izusti – uzmi dvojicu, koju dvojicu? Dva kuvara ili možda dvojicu iz radne grupe. Pa oni i jesu tu što ne žele borbu i ti to dobro znaš. Oni normalno funkcionišu, što znaju da su iza a ti kažeš uzmi od njih dvojicu, pa ih pošalji ispred. Duhovito nema šta. U tom trenutku uz prigušenu psovku i glasan smijeh iz hrastove šume izađoše dvojica smočenih ljudi. Smijeh kao da zarazi i ostale jer s nekim pritajenim zadovoljstvom gledaše u pridošlice. Poznavali su ih dobro, bili su od njih i misleći u tom trenutku o njima, popusti im napetost koju su osjećali čitavo jutro. Prvi kojeg su ugledali bio je visok i vitak, malo pogrbljenih leđa i u hodu je stopala dizao i spuštao neobično sporim trzajem. Stao je pred Ivana, tromo, bezobrazno, izazovno i očito prirodno drsko a Ivan se nape nervozan. Visoki pažljivo jagodicom palca gurne kapuljaču od kabanice, tačno do ruba kose, otkrivajući njen jezičak iznad čela.- Bog Ivane – isceri se visoki lijeno, i prije nego je Ivan mogao da nešto kaže, okrenu se prema Petru – mora da je nešto veoma važno kad kisnete u stroju ili provjeravaš kvalitetu novih kabanica koje nam je naša majčica Hrvatska poslala. Jeli Petre? Nešto poput kamene sjene prekri Petrovo lice a iz njegovih ugljenasto crnih od nespavanja utonulih očiju iskočila je tama. Tama koja proždire. – Tu su dvojica koju trebaš Ivane, idemo momci – okrećući se reče Petar, prekidajući cerek koji je izazvao visoki aluzijom na njegovu HDZ-eovsku pripadnost. Ispraćajući pogledom i posljednjeg iz Petrovog voda, Ivan se obrati visokom. – Pobogu Anton, zašto si to učinio? – reče malo povišenim glasom. – Zbog njega – zareža Anton – on je dobar ali njegovi najbliži suradnici, mislim oni stranački, nalaze ako ne u Hrvatskoj ono sigurno u Njemačkoj. A ja bih sad tu jebenu bagru dove ovdje u Jelik i Ivlja, da sad brane one jebene parole koje su uzvikivali prije rata u ime hrvatskog domoljublja, pucajući u zrak. Plašeći ptice a hrabreći sebe, gdje su sad, gdje su sad ti Hrvati, nema ih a ja sam ovdje, ostao sam kao Hrvat. Hrvat koji urlikom i drekom ne uzdiže domoljublje Hrvata, nego ga utišavam, čuvajući njegovo dostojanstvo, braneči ovu vukojebinu po kojoj je hodao moj djed. I ne dozvoljavam da mi tu uspomenu kvari neki bradonja pišajući po njoj, stoga je moj interes u ovom sranju kako god okreneš, emotivne prirode i da nema tog interesa i ja bih urlikao negdje u Njemačkoj, jel tako Bojane? – obrati se visoki svom pratiocu. Bojan samo kimnu glavom. – U redu razumio sam i sad malo predahni – polako izgovori Ivan, misleći da obrazovani ljudi poput Antona, kao po nekom pravilu su uvijek skloni, sebe smatrati senzibilnijim, a druge proglasiti jednostavnim i neosjetljivim, ne znajući kakvo je to sranje što izgovaraju. Uz to tu je i njegova žestoka narav i Ivan je znao da treba uložiti napor, da sačuva mir, kako svoj vlastiti tako i njegov. – Jučer niste bili tu – kao uzgred upita? – Nismo zašto pitaš – uzvrati Anton. – Brada vas je tražio. – Šta hoće ta budala? – On je naš zapovjednik. – Bog nek nam je na pomoći zbog toga. – Trebala mu je podrška, mislim minobacačka, kojom ti upravljaš Anton – reče Ivan. – Tipično za Bradu, ima na raspolaganju minobacače od 120 mm i od 80 mm ali njemu treba podrška od 60 mm, lukavo nema šta. Uostalom moja trojica su jučer bila tu. – To znam ali ti nisi bio tu – uzvrati Ivan. Anton se iskezi i stavi svoju ruku na Ivanovo rame, osjećajući ukočeni osmjeh kao masku na svom licu. – Šta zapravo hoćeš – upita. – Poginuo je Hakić i još leži ispred linije, treba netko da ga izvuče – kao da se oslobađa nekog tereta izgovori Ivan. – Poginuo kada?- upita Anton. Ivan ukratko ponovi cijelu priču. – I sad sam mislio da ti i Bojan, odete dole i obavite tu stvar. S Antonovog lica iščeze osmjeh a njegove oči kao da poplavi voda i izgledale su kao da će u svakom trenutku iz njih pljusnuti val, ali ispod te vlažnosti, bilo je nešto tvrdo i gorko i tako neumoljivo, što im je i davalo neki poseban sjaj. On svoj pogled usmjeri na Bojana, gledajući ga progovori. – Dobro učiničemo to, a ti se pobrini za lešinare i reci im da sa traktorom ili bez njega budu kod Halidovih da ga preuzmu jer ako ga izvučemo želim da nas čekaju, razumiješ? – Biće tako, zato ne brini – progovori nervozno a istovremeno sretno Ivan. Vidio je sjaj Antunovi očiju i od tog osjetio nervozu ali zbog pristanka bješe sretan i od te pomisli osjeti nešto poput grča u stomaku ali samo na kratko, jer ga osjećaj sreće poput nečeg nestvarnog bješe obuzeo. Sam Anton bio je iznenađen odlukom koju je donio. Mislio je da je njegov vlastiti razbor,ovaj put zatajio, a kad razbor zataji, mislio je dalje,ova jebena stvarnost postaje više nalik snu koji se ponavlja. Da li je to moja sudbina, moja sreća, da završim kao u snu koji me  proganja od početka rata. Da li drugi isto sanjaju da će biti pogođeni, da li oni u snu vide sliku svoje vlastite smrti. Smrti kojom se pokazuje hrabrost,potrebna u ratu, da li vide kao ja, tu posljednju kretnju kojom je on u svom snu pokazuje. Mada se ta kretnja u snu ne očituje tako jasno, on je samo naslućuje, dok mu iz pozadine uma, dolazi pitanje, da li je to bilo vrijedno, to njegovo hrabro postupanje, da li je bilo vrijedno za one koji ga promatraju.Da li je vrijedno umrijeti, u borbi, osjetiti doživljaj zrna koji probijaju i komadaju tijelo, samo radi toga, kako bi svakom pokazao da nisi kukavica, da si hrabar. Pred otvoreno zamišljenim očima u šumskom zelenilu, ukaza mu se na trenutak Hakićevo smrću poružnjeno lice. Da li je on sanjao isti san, ako jeste, njegov se ostvario. Zašto sam pristao na to? Da li zbog hrabrosti ili je posrijedi nešto više, mnogo važnije i tad mu padoše na um riječi srpskog pjesnika ,, za ideale ginu budale“. Obeća sebi da više nikad neće dopustiti da mu ti njegovi jebeni osjećaji, nadvladaju njegov zdrav razum. Nakon tog obećanja datog samom sebi, nasmija se glasno i divlje a Ivan i Bojan ga pogledaše, nerazumjevajući čemu taj smijeh. On ne reče ništa, oni slegnuše ramenima. Anton je Anton.                     U prohladnoj izmaglici novog dana, s kišom koja se nije umarala Petar je sa svojim vodom izvršio smjenu. To se odvijalo tako brzo, dok su jedni neobrijani, zablaćeni, prljavi izlazili iz rovova, drugi su ulazili u njih. Nije bilo vremena za razgovor, jer ljudi koji napuštaju položaj, misle samo na jedno, da što prije odu. Otići to je značilo bar za njih, da danas imaju veće šanse za preživjeti. Jer dole u selu, padaju samo granate a ovdje pada sve. Dole oni imaju svoja skrovišta, gdje se zavlače sa svojim društvom, gdje se mogu opijati, u miru pušiti, čak mogu i sanjariti o Bobanovim tenkovima, koji trebaju doći. O tome kako će im Mate i neke elitne jedinice, poslati iz Hrvatske da im pomognu, da odbrane, ovu oazu hrvatstva, koja je u stvarnosti izgubljena ili bolje rečeno ostavljena, zaboravljena ali u sanjarenju ona opstaje i oni s njom i svi su iza nje. Usporediti to sa onima koji ostaju na bojnom položaju, gdje su trnci od straha, isključivali svaku opuštenu kretnju bilo je nemoguće, kao što je nemoguće ne osjećati strah. Dole u selu, dole je bio spas, dole je bio život. Zato su uz koji ohrabrujuć povik onim koji ostaju, brzo formirali stroj i gotovo trčeći krenuli ka selu, željni sna, alkohola i otupjelog mira. Gledajući za njima Petar se osjećao posve smiren, mada mu je sva ta užurbanost izgledala tako ludo, tako beskrajno glupo, smiješno i primitivno. I nije sebe nikako mogao zamisliti, kao jednog od njih. A znao je da jest, takav si i ti govorio mu je neki unutarnji glas. A on nije htio biti takav, htio je biti izvan takvog stanja , takve situacije. Ali biti vani, to je značilo mnogo više. To je značilo otići, napustiti ovo sranje, a ti to ne možeš, ponavljao je glas. Ne, nije mogao otići i promatrati to sa strane, morao je biti tu, morao je biti jedan od njih. Tiho opsovavši pođe nazad duž rovova, da još jednom obiđe sve i da vidi kako su se smjestili i da znaju da brine za njih, jer su bili njegovi, pripadali su njemu i on je brinuo za njih. Krešo visok šutljiv, sposoban ali nikad ne bi učinio ništa sam od sebe ako mu se ne kaže. Željo bješe lijen, debeo, volio je da ga drugi slušaju a istovremeno mrzio slušati druge i uvijek se žalio da mu nešto nedostaje. Igor mišićav i tvrd kao stijena, ustrajan, hrabar, izgledalo je kao da se neumara, uslužan i voljan preuzeti svaki rizik. I tako dalje mislio je o njima ne mogući da ne osjeća stanovitu pretjeranu osjećajnost, izvana otvrdlu ali iznutra topivu i gotovo nježnu. I tad ga uhvati misao o ženi. – Marija – izgovori nečujno. Istovremeno osječajući kako se njegova osjećajnost, ona unutrašnja, usmjerava ka njoj, nedostižnoj i dalekoj. Bila je u Primoštenu u nekom hotelu za izbjeglice. Bože kako mi nedostaje, onako mirna i tiha, sa svojom vrelom putenosti, koju je potajno mrzila a njega je to uzbuđivalo. I u noći prije nego će otiči vodili su ljubav. Bila je topla, draga i podatna, ali bez one njene putenosti i on ju je privinuo na svoja prsa a ona mu je milovala glavu nježno, kao da miluje dijete, a on ju je želio strastvenu; ali to se nije dogodilo te njihove poslijednje noći, nije se moglo ni naslutiti. Njenu vrelu putenost nije osjetio. Nakon što je svršio, pokušao je s njom razgovarati, ublažiti rastanak. No ona ga je zamolila da o tome ne pričaju jer je željela spavati. On je ipak nastavio. Tad je zaplakala – ne govori, molim te – rekla je. – Marija zar ne svataš da je to nužno i privremeno i da ćemo vrlobrzo biti svi opet zajedno – govorio je uvjeravajući i sebe i nju. – Ne želim sad o tome razgovarati – govorila je kroz plač – prenapeta sam , umorna i pospana, nemoj molim te. – Dobro je, u redu razumio sam samo nemoj plakati – govorio je milujući joj nježno ramena, upijajući miris njene kose, koja je bila rasuta po njegovim grudima i osjećajući drhtaje njenog golog tijela. Slika je bila tako stvarna da Petar, prisili oči da zatrepću. Jednom dvaput i slika bračne postelje, polagano iščeze u mračnoj, mokroj tmini šume kojom se kretao. Stigavši do zadnjeg rova koji je pokrivao njegov vod Petar kratko porazgovara s dvojicom koji su tu bili. Nakon toga nije bio siguran da li da se vrati nazad, ponovo istim putem ili da ostane ovdje. Znao je da je ovaj dio linije opasniji i teži za odbranu i želio je da u slučaju napada, bude tu, uz momke kojim je potrebniji. S druge strane ne bi bilo loše, produžiti do Ivana jer kako izgleda Srbi će danas mirovati a Ivan je u stalnoj vezi sa komandom te bi se mogla čuti i koja korisna informacija vezana za odbranu. I upravo u tom trenutku premišljanja ugleda Antona kako mu se približava a znao je da će se uskoro pojaviti i Bojan i bi tako. Kad mu se Anton približio dovoljno blizu, Petar prvo zapazi divljački sjaj njegovih očiju, koje bješe okružila neka zla slutnja, koju nije mogao razbiti ni cerek, koji se također očitavao na Antonovom licu. Podigavši ruku s iscerenim licem Anton izgovori – za dom. Petar ne odgovori ali nije ni odvratio pogled. Osjećao je bijes i bio uvjeren da mu se to vidi na licu i pokuša to prikriti osmjehom. Misleći da je Anton sulud. Nije taj imao poštovanja nizašto ni prema kome. Samo što to zaista u ovoj šumi, nije bilo važno više nikom. Jer su svi uključujući i njega samog, uvažavali Antonovu drskost jer je doista bio dobar borac i ako želi da bude lud to je njegova stvar i dok je Anton prolazio stazom tik uz njega; Petar na trenutak, kao da zaroni u divljački sjaj njegovih očiju i mada mu je razum odbacivao takvu pomisao, on zapazi ogromnu tugu, koja se krila iza tog neobičnog sjaja. Bože moj pomisli gledajući u Antonova leđa, koja nestadoše u šumskom zelenilu. Zatim se okrenu tačno na vrijeme da prihvati ispruženu Bojanovu ruku. – Bog Petre, ide li? – Bog, mora a kod tebe? – Vidiš – odgovori Bojan osmjehnuvši se i nastavi koračati za Antonom. Bojan je od onih dobrih, pomisli Petar. Oni nose u sebi nešto karakterno i jako, mada je i on poput većine Caropoljana, izgledao naivno i čedno. Da bi promijenili tu sliku o sebi samima, naivnost i čednost, postali su čest predmet ismijavanja na ovim prostorima. Sam Bojan tu vrstu ismijavanja nije nikad doživio, jer niti je bio naivan niti čedan a izgled mu je dalo mjesto gdje je odrasta. Osim toga bio je hrabar i ustrajan, neposredan, blizak,prianjao je uz sve ljude i nije birao prijatelje, osim jednog a to je Anton. I kad upotpunimo te osobine s moralnom pokvarenošću, koja se javlja tu i tamo a naposve kad je potaknuta alkoholom koji je bio čest pratilac kako Antonov, tako i Bojanov, izbrusičemo caropoljsku karakternu osobnost. Ona je tako bila očigledna kod Bojana, dok se kod Antona samo naslućivala. Anton kao da je bježao od tog obilježja, tražeći i izgrađujući svoju vlastitu, ničem slićnu karakternu osobnost. Bojan stariji od Antona tri godine, brinuo je za njega od malih nogu, upotpunjujući njegov sveopći odgoj. Pomažući mu da u caropoljskoj sredini prođe djetinjstvo sigurnijim koracima idući za njim. Nitko nije znao razlog zašto Bojan tako postupa; a on sam i ako je imao neki razlog nikad o tome nije govorio. U kasnijim godinama, kad su počeli da kroz život idu usporedo, na njima dvojici bio je isti znak. Znak koji se ne bi mogao nazvati pogubnim ni prijetečim, to je bilo nešto što je samo davalo dojam neke opasnosti. Opasnosti samog življenja. Obilježje nekog neopipljivog nagovještaja surova života; ispunjenog divljim noćnim lumperajima i bezobzirnosti prema društvenoj savjesti i odgovornosti. I upravo taj znak, to svojstvo ih je izdvajalo iz sredine kojoj su pripadali i dok je Bojana njegova caropoljska karakterna osobnost, uvijek vračala u mirnu luku caropoljskog života. Antonu ona nije bila dovoljna jer se samo naslućivala, zato je lutao u svojoj vlastitoj ostajući sam i bez Bojanovog odnosa prema njemu, koji je uvijek bio prožet povjerenjem i brigom dostojnom poštovanja, on bi odlutao od caropoljske sredine; ali zahvaljujući toj sponi, on je ostajao u njenoj unutrašnjosti ali bez poštovanja. Čudno je to pomisli Petar kakvim se stazama život kreče da bi ljude pretvorio u ono što jesu………
Tonćo Ladan



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement