Predsjedništvo BiH trebalo bi kreirati, a Ministarstvo vanjskih poslova provoditi vanjsku politiku Bosne i Hercegovine. U praksi, međutim, već tri desetljeća svjedočimo postojanju zasebnih, često međusobno suprotstavljenih vanjskih politika triju konstitutivnih naroda.
Zbog toga ne treba čuditi što i o aktualnom ratu na Bliskom istoku iz BiH dolaze kontradiktorne poruke. Istina, stav BiH nije presudan u globalnim odnosima, no u međunarodnim sukobima iz svakog se glasa iščitava za koga “navijate”. Tako je određenu pozornost, i izvan granica zemlje, izazvalo kosponzorstvo rezolucije UN-a o osudi iranskih napada na arapske zemlje, kao i pristajanje uz izjavu Europske unije kojom se Iranska revolucionarna garda proglašava terorističkom organizacijom.
Obje je odluke donio ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, samostalno ili uz suglasnost tek dijela članova Predsjedništva BiH. Pritom nije konzultirao ni koalicijske partnere. Nekima od njih, osobito bošnjačkim, to ovoga puta i nije smetalo, svjesni su da je svrstavanje protiv Irana nepopularno u dijelu bošnjačke javnosti. Stoga im više odgovara da Konaković sam preuzme politički teret takvih poteza.
Nejedinstvena vanjska politika izravna je posljedica izostanka zajedničke unutarnje politike. Dok se taj temeljni problem ne riješi, različiti će akteri u međunarodnim nastupima nastavljati vući na svoju stranu, pritom zbunjujući sugovornike. Kako to izgleda u praksi, vidjelo se i na primjeru ruske agresije na Ukrajinu te izraelskih operacija u Gazi. Predstavnici srpskog naroda ogradili su se od stavova iz Sarajeva kojima se uime BiH osuđivalo rusku operaciju u Ukrajini, a zbog njihova stava nikada nije postignut konsenzus o uvođenju sankcija Rusiji. Istodobno su isti akteri inzistirali na jasnoj solidarnosti s Izraelom u ratu protiv Hamasa i u trenucima kada je bilo očito da velik broj civila stradava na palestinskoj strani. Tako su iz BiH i tada u svijet odlazile potpuno oprečne poruke, istoga dana mogle su se čuti i osude “prekomjerne uporabe sile” i podrška “legitimnom uklanjanju terorističke prijetnje”.
Status Kosova, kineska politika prema Ujgurima, azerbajdžansko-armenski sukob i širenje NATO-a samo su neka od pitanja na kojima se očituje šarenilo nacionalnih pristupa u BiH. Diplomatska mreža dodatno produbljuje tu konfuziju. Veleposlanici, kojih BiH ima na četrdesetak destinacija, u pravilu djeluju prema političkim napucima onih članova Predsjedništva koji su ih predložili. Tako veleposlanici srpske nacionalnosti prenose stavove koje artikulira politički krug Željke Cvijanović i Milorada Dodika. Bošnjački veleposlanici slijede smjernice Denisa Bećirovića. Hrvati, pak, već četvrti mandat nemaju legitimnog člana Predsjedništva BiH pa se njihov glas u diplomatskoj mreži praktički i ne čuje. Posljedično, hrvatska perspektiva u međunarodnim odnosima dolazi ponajprije kroz diplomaciju Republike Hrvatske ili kroz nastupe hrvatskih dužnosnika na međunarodnim forumima.
Primjeri iz proteklog tjedna dodatno ilustriraju takvu fragmentiranost: legitimni hrvatski predstavnici sudjelovali su na obljetnici Europske pučke stranke u Bruxellesu, Milorad Dodik podržavao je Viktora Orbána u završnici predizborne kampanje, dok su bošnjački politički čelnici u Washingtonu, promovirajući Sarajevsku hagadu, nastojali pokazati kako nisu antisemitski orijentirani.
Paradoksalno, jedinstvo – kako u Predsjedništvu tako i na razini države – postignuto je tek oko prijedloga Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir. I to, možda, najbolje govori o dosezima i iskrenosti vanjske politike Bosne i Hercegovine.