Koliki su razmjeri aktualne institucionalne i političke krize u Bosni i Hercegovini oslikava i činjenica da je u nju uvučena Centralna banka BiH. Od središnje monetarne institucije traži se novac za isplatu 55 milijuna eura duga po arbitražnoj presudi u korist slovenske tvrtke Viaduct protiv BiH. Trenutačno se vode političke polemike o tome treba li iz dobiti Centralne banke “pokrivati” dug koji je nastao pogrešnim političkim i pravnim odlukama vlasti u Republici Srpskoj, a koji je zbog međunarodnog karaktera spora prenesen na državu BiH.
Tako je i posljednja državna institucija predviđena Daytonskim sporazumom uvučena u vječita politička prepucavanja u BiH. Od uspostave 1997. godine do danas, Centralna banka BiH smatrana je najstabilnijom državnom institucijom koja je imala ključnu ulogu u monetarnoj reformi nakon rata. Po mnogim ocjenama, to je i najuspješnija postdaytonska reforma koja je, kao i sve druge, diktirana izvan BiH. Za razliku od reformi pravosuđa, medija ili policije, koje nikada nisu do kraja uspješno provedene, u slučaju monetarne politike u BiH međunarodna zajednica pokazala se vrlo uspješnom.
To nije bio nimalo lak zadatak. Financijski je BiH bila podijeljena po etničkim linijama pa su i monetarni sustavi Hrvata, Bošnjaka i Srba funkcionirali potpuno odvojeno. Njemačka marka postupno je preuzimala primat u financijskim tokovima, ali službena sredstva plaćanja u ratu i poraću na tri etnička teritorija bila su hrvatska kuna, BiH dinar i jugoslavenski dinar. Ni jedna od više od 70 komercijalnih banaka nije funkcionirala na cijelom teritoriju BiH. Tek utemeljena Centralna banka BiH na čelu s guvernerom Peterom Nichollom, novozelandskim bankarom, dobila je zahtjevnu zadaću uvođenja konvertibilne marke kao jedinstvene valute. Taj preduvjet za objedinjavanje platnog sustava u BiH uspješno je ispunjen 1998. godine i od tada je KM (konvertibilna marka) jedno od rijetkih utočišta stabilnosti zemlje. O značaju reforme dovoljno govori podatak da su sumnjičavi građani BiH, koji su do tada šest milijardi njemačkih maraka čuvali “ispod madraca”, odlučili svoj novac povjeriti komercijalnim bankama u novoj valuti i tako umnogome oživiti bankarski sektor.
Kritičari tvrde da je monetarna stabilnost koja se postiže konzervativnom politikom valutnog odbora, odnosno vezivanjem uz tečaj eura, štetna za gospodarski razvoj. Bit je politike, od koje Centralna banka i nakon gotovo 30 godina ne odustaje, da svaka izdana novčanica ima novčano pokriće u eurima. Centralna banka upravlja i službenim deviznim pričuvama ostvarenim izdavanjem domaće valute, a svi dosadašnji politički pritisci da se ta sredstva “oslobode” u cilju poticanja gospodarstva odlučno su odbačeni. Bez obzira na sve kritike, činjenice govore da je monetarni sustav, uključujući konvertibilnu marku, neokrznut prošao kroz sve političke krize u postdaytonskoj BiH, a da je cjelokupni bankarski sustav u zemlji vrlo stabilan.
Osim toga, Centralna banka BiH jedina je daytonska institucija iz koje se međunarodna zajednica u potpunosti povukla. Spomenuti Peter Nicholl, kojeg se smatra ocem konvertibilne marke, napustio je dužnost guvernera 2004. godine i od tada ovom financijskim institucijom isključivo upravljaju bosanskohercegovački stručnjaci. Stranci još uvijek imaju kontrolnu ili odlučujuću ulogu u politici ili pravosuđu, kojima građani, unatoč tomu, ne vjeruju. S druge strane, povjerenje u platni i monetarni sustav koji je pod domaćim nadzorom na vrlo je visokoj razini.
No, iskustvo govori da u BiH ne postoji to što politika ne može pokvariti. Teško da Centralna banka može biti iznimka od tog tužnog pravila.