Dok Dalmacija i Hercegovina ponovno gore, a požari iz godine u godinu pokazuju koliko su visoke temperature, suša te zapuštene šume i nisko raslinje opasan spoj, sve se snažnije nameće pitanje: mogu li se požari spriječiti prije nego što izbiju? Uz vatrogasce i njihovu opremu, jedan od najjednostavnijih i najprirodnijih načina mogla bi biti životinja koja je u bivšoj Jugoslaviji nekoć bila nepoželjna.
U BiH je 1947., a u Hrvatskoj 1954. donesen Zakon o zabrani držanja koza. Službeno obrazloženje bilo je da koze uništavaju mladu šumu, otežavaju pošumljavanje i pridonose degradaciji tla. No teško je zanemariti širi politički i društveni kontekst: komunistička vlast nije željela samo obnoviti šume nego i preoblikovati tradicionalno selo. Koza je pritom bila simbol siromašnog i samodostatnog kraškog gospodarstva.
Na zarastanje brda, planina i ravnica nisu utjecale samo koze nego i depopulacija sela, napuštanje poljoprivrede, promjene u korištenju zemljišta i klimatske promjene. Posljedica je, međutim, vidljiva: golemi dijelovi krša zarastaju u travu, korov, makiju i grmlje. Zato ono što je nekada proglašavano neprijateljem šume danas bi moglo postati jedan od njezinih najučinkovitijih prirodnih čistača.
Kontrolirana ispaša može smanjiti količinu potencijalno zapaljive vegetacije. Koza neće ugasiti veliki požar, ali može biti preventivna mjera, osobito ondje gdje vegetacija brzo raste. To nije zamjena za vatrogasce, protupožarne putove, kanadere ni mehaničko čišćenje.
Hrvatski propisi već omogućuju pašarenje na određenom državnom šumskom zemljištu. Od ove godine pravilnik izrijekom predviđa mogućnost zakupa takvog zemljišta u svrhu pašarenja. Sada, kada koze više nisu ilegalci, treba osmisliti područja na kojima bi se njihova ispaša uključila u sustav protupožarne prevencije. Nadležna ministarstva poljoprivrede i šumarstva u BiH i Hrvatskoj trebala bi na rizičnim područjima subvencionirati stočare koji bi tamo uzgajali koze. Istodobno bi trebalo pratiti koliko one smanjuju količinu opasne vegetacije te kakav je njihov utjecaj na šumu i bioraznolikost.
Dok je u BiH broj koza u samo godinu dana porastao za oko 11 tisuća, na približno 62 tisuće, u Hrvatskoj je u posljednjih pet godina pao za gotovo četvrtinu, na oko 66 tisuća. Usporedbe radi, uoči Drugoga svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije uzgajalo se između dva i tri milijuna koza.
Hercegovina, Dalmacija i drugi kraški krajevi imaju goleme površine na kojima bi koza mogla donositi prihod vlasniku i društvu. Jer ona ne pretvara prirodu u smetlište, nego ono što bi moglo gorjeti pretvara u hranu. Brsti travu, korov, grmlje i makiju, a zauzvrat daje mlijeko i meso. Može doći ondje gdje strojevi teško prolaze: na kamenite padine, rubove šuma i druge teško pristupačne terene. Planskom i kontroliranom ispašom može smanjiti količinu niskog raslinja koje tijekom dugih sušnih razdoblja postaje lako zapaljivo.
Koze su se na prostoru današnje BiH i Hrvatske uzgajale desetljećima. U krškim krajevima bile su gotovo idealna domaća životinja: skromnih zahtjeva, hranile su se onim što druge životinje nisu mogle i davale mlijeko, meso i kožu. Za siromašne su bile “sirotinjska krava”.
A kozje meso danas više nije hrana siromašnih. Smatra se kvalitetnim mesom i cijenjeno je kao gastronomska delicija. Možda je zato vrijeme promijeniti odnos prema kozi: ne gledati je kao na zabranjenu životinju iz prošlosti, nego i kao na mogući protupožarni alat budućnosti.
Koze, koje su nekoć uklanjali kako bi sačuvali šume, danas bi mogle pomoći u zaštiti tih istih šuma od nestanka, ali i vratiti život tradicionalnim selima zbog kojih su nekoć bile prognane.