I ove godine u jajačkom kraju tradicionalno je 29. lipnja proslavljen blagdan svetih Petra i Pavla u filijalnoj crkvi na Bešpelju (Župa Sv. Ivana Krstitelja, Podmilačje). U posve obnovljenoj, prekrasno uređenoj i prepunoj Bešpeljskoj crkvi, mnogobrojni su vjernici ovoga kraja, kao i većina još uvijek raseljenih Bešpeljana, došli su proslaviti patron svoje filijalne crkve i zaštitnike ovoga prelijepoga planinskoga kraja.
Misno slavlje uz župnog vikara fra Nikice Vujice, predvodio je domaći sin sa Seoca, fra Žarko Lučić, OFMCap, gvardijan samostana Gospe od Pojišana u Splitu. Fra Žarko je govorio o životu ovih velikih svetačkih likova. Sveti Petar se “ni u čemu nije razlikovao od nas ovdje, posebno muških. On je bio ribar i teško je radio. I zamislite svaki Božji dan ići ujutro na more ribariti i tako prehranjivati svoju obitelj. Iako mu je bilo teško, morao je ribariti, biti strpljiv i žrtvovati se za svoju obitelj. Isus je prepoznao u njemu njegovu žrtvu, njegovo trpljenje. Pozvao ga da bude ribar ljudi. Odabire ga. Petar je tako fino ispovjedio vjeru u Isusa. Jednom je htio ići i u smrt za Isusa, a Isus mu kaže da će ga brzo zatajiti. S druge strane imamo i sv. Pavla, koji govori da je preko svake mjere progonio kršćane, potpuno uvjeren da čini pravu stvar. Tako je bio sve do obraćenja pred Damaskom. (…) Što bi mi mogli od njih naučiti? Čovjek treba u svom trpljenju, u svom teškom životu biti ustrajan. Koliko god bilo teško. Život je uvijek težak. Crkva je rasla upravo na poteškoćama, na trpljenju i patnjama prvih kršćana. Svi smo mi na neki način plod trpljenja i ustrajnosti svetih Petra i Pavla, ali i drugih mučenika i svetaca. Ako se i mi danas mučimo i trpimo, strpljivo radimo i budemo ustrajni u vjeri u Boga, onda smo sigurni da je to zalog za budućnost. Zato čovjek nikad ne smije odustati, nego biti ustrajan. Bog zna kroz patnju, trpljenje pa čak i kroz grijeh dovesti čovjeka dotle da provre u njemu ona bujica kajanja i ljubavi prema Bogu, ako što je to bio kod svetih Petra i Pavla. (…)” Propovjednik je na koncu zaključio riječima sv. Leopolda Bogdana Mandića: “Nijedan čovjek nije toliko od blata, a da Bog u njemu ne bi mogao naći bar zrnce zlata. I što je sad vrednije, ono puno oblata ili zrnce zlata? Pa naravno svaki normalan čovjek zna da blato ništa ne vrijedi, ali ovo zrnce zlata će sačuvati. Tako će i Bog sačuvati u nama sve ono naše dobro, kojega sasvim sigurno ima.”
Na koncu svete Mise fra Nikica je zahvalio fra Žarku, vjernicima, posebno Ruži Klarić i pjevačima, čitačima, ministrantima i prakaraturima, koji su pomogli u organizaciji ovog svetog misnog slavlja.
Nakon svete Mise, radost ovoga lijepog dana izražavala se u lijepom izvornom pjevanju bećarca ovdašnjih ljudi i žena kao i u veselom kolu što se igralo stoljećima u našem kraju. Radost je nastavljena i kod kuća dobrih domaćina, koji su po starom običaju pozvali svoje prijatelje, kumove i rodbinu na ručak i zajedničko druženje.
tekst i fotografije: Bare Pršlja
