Umro je Mate Mišo Kovač, legenda Šibenika, Hajduka i Dalmacije, čovjek koji je u gotovo pola stoljeća karijere prodao više od 20 milijuna ploča. Smrt je Indexu potvrđena iz izvora bliskih pjevaču.
Rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku, u vrijeme talijanske okupacije. Odrastao je u ulici iz koje su izašle još dvije velike karijere – Vice Vukova i Arsena Dedića. S Dedićem će desetljećima kasnije snimiti duet “Mi smo lišće s iste grane”.
Za mikrofon se odlučio sa šesnaest godina, nakon što je čuo nastup šibenskog pjevača Ljube Lučeva. Završio je srednju industrijsku školu za tapetara, a 1961. podijelio prvo mjesto na natjecanju Prvi glas Šibenika s Mirkom Vukšićem. Za nagradu je izabrao singl Elvisa Presleyja – glazbenika koji će mu obilježiti karijeru.
Ženio se tri puta: s Ljubicom Komadinom, s Anitom Baturinom, bivšom Miss Jugoslavije, s kojom je dobio Edija i Ivanu, te s Lidijom Pintarić, s kojom je ostao do kraja života.
Jugoton, 1964.
Nakon vojnog roka u Beogradu preselio se u Zagreb. Na natjecanju u Karlovcu izveo je “I Can’t Stop Loving You” Raya Charlesa i privukao pozornost producenata. Prvi neslužbeni nastup imao je u jesen 1964. u zagrebačkoj Gradskoj kavani, a iste je godine potpisao ugovor s Jugotonom. Prva mu je ploča bila prepjev Charlesove pjesme, “Ne mogu prestati da te volim”.
Proboj je bio brz. U ljeto 1965. nastupa na Melodijama Jadrana, a status zvijezde donosi mu “Više se nećeš vratiti” iz 1969., pjesma tada mladog Đorđa Novkovića. Singl je prodan u gotovo 190.000 primjeraka i bio je druga najprodavanija Jugotonova ploča te godine. S pet ploča u više od 250.000 primjeraka Kovač je 1969. postao najprodavaniji pjevač izdavačke kuće. Suradnja s Novkovićem trajat će do skladateljeve smrti 2007.
Brkovi i “My Way”
Pobjedom na Splitskom festivalu 1971. s pjesmom “Proplakat će zora” postao je najpopularniji pjevač u Jugoslaviji. Iste je godine zamalo poginuo u prometnoj nesreći kod Zadra; brkove, koji će mu postati zaštitni znak, pustio je kako bi prikrio ožiljak iznad gornje usne.
Nakon oporavka, 1972. je u New Yorku gledao Elvisa Presleyja u Madison Square Gardenu. Izvedba “My Way” ostavila je na njega trajan dojam – desetljećima kasnije, u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem, taj je trenutak opisao riječima da se tada “pjesma spojila s nebom”.
Slijedila su dva desetljeća vrhunca: “Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, “Ostala si uvijek ista”, “Ako me ostaviš”, “Sutra mi sude”, “Odavno više ne plačem zbog tebe”, “Ti si pjesma moje duše”. Pet puta je proglašen pjevačem godine, a 1989. i osobom godine u Jugoslaviji. Glumio je i na filmu – 1972. uz Radu Šerbedžiju u “Poslijepodnevu jednog fazana”.
Najteže godine
Devedesete su donijele najteže razdoblje. Godine 1992. njegov šesnaestogodišnji sin Edi smrtno je stradao u Zagrebu pod nerazjašnjenim okolnostima.
Nakon Edijeve smrti održao je veliki koncert pod imenom Noć svijeća na splitskom Poljudu. Pjevao je pred 50 tisuća ljudi. Nakon koncerta, objavio je da više neće nastupati. Ipak, nije održao riječ.
Osim sina, u devedesetima je izgubio majku i mlađeg brata. Nakon nekoliko godina borbe s depresijom, Mišo u Zagrebu u siječnju 1999. puca sebi u prsa. Ipak, preživio je.
No, vratio se koncertom u Domu sportova, snimio nove albume i duete s kćeri Ivanom te ponovno pobijedio na Splitskom festivalu. Iz tog razdoblja najviše se izdvaja “Dalmatino”. Godine 2012. dobio je Porina za životno djelo.
Politika
Uoči prvih višestranačkih izbora izjavio je za Nedjeljnu Dalmaciju “ako ovi dođu na vlast, za mene ovdje više nema mjesta”, misleći na HDZ. Kasnije je za tu stranku nastupao i bio u prijateljskim odnosima s Franjom Tuđmanom. Svjedočio je i na suđenju Ivi Sanaderu u aferi Fimi Media, gdje je tužiteljstvo tvrdilo da je za nastupe u kampanji bio plaćen iz crnih fondova HDZ-a, novcem koji mu je isplaćivao Mladen Barišić. Sam je te nastupe objašnjavao odlukom sina Edija, člana stranke od 1990. godine.
Kako ćemo ga pamtiti
Ostat će, ipak, upamćen po jednoj slici. Naočale, brkovi, lančići – i podignute ruke, mikrofon spušten, dok tisuće ljudi pjevaju umjesto njega.
Iza njega ostaje diskografski učinak koji na hrvatskoj sceni nitko nije ponovio – srebrne, zlatne i dijamantne naklade, niz festivalskih pobjeda i pjesme koje su desetljećima nadživjele ploče na kojima su izašle. /HMS/