Connect with us

BiH

Ustavni sud BiH: Diskriminisani učenici u Konjević Polju

Avatar

Published

on

Mladi Bosanci i Hercegovci u Izbjegličkom kampu u Švedskoj

Tuzlanka Emira i Banjalučanin Davor zavoljeli su se 1993. godine u izbjegličkom kampu u Švedskoj. Nikad nisu ostvarili san o zajedničkom životu u nekoj boljoj poslijeratnoj BiH. Skoro tri decenije kasnije, vezu sa izgubljenom zemljom održavaju baveći se humanitarnim radom.

U ratu sam provela devet mjeseci. Taman sam završila fakultet i dobila prvi posao u Rudarskom institutu u Tuzli. Iako sam imala samo 24 godine, u januaru 1993. godine zaputila sam se u nepoznato“, započinje svoju priču Emira Hadžiavdić Cof.

Bosnu je, kaže, prvi put istinski upoznala u izbjegličkom kampu u Švedskoj. Susret sa ljudima iz različitih dijelova BiH, koji su već doživjeli tragične ratne sudbine, na nju je ostavio neizbrisiv trag. U Banjalučaninu, koji je stigao sa služenja redovnog vojnog roka u JNA, prepoznala je srodnu dušu.

Mislim da je sličan mentalitet Tuzlaka i Banjalučana možda i bio razlog što smo se, tako daleko od svoje zemlje, baš nas dvoje zbližili“.

U kampu su shvatili da se njihov susret mogao desiti nekoliko mjeseci ranije u potpuno drugačijim okolnostima. Kao mladi vojnik, Davor je trebao biti u Tuzlanskoj koloni, ali se razbolio i završio u stacionaru, a događaji u Tuzli tih dana za Emiru su bili presudni u odluci da napusti zemlju.

Danas smatra da je sudbina bila na njihovoj strani – ljubav su započeli daleko od mržnje, ratnih razaranja i nacionalnih podjela.


Mladi Bosanci i Hercegovci u Izbjegličkom kampu u Švedskoj

Izbjeglički život

Život u izbjegličkom kampu za oboje je bio težak. Često su pomišljali na povratak, čak i ako rat potraje.

Bilo je jako teško sve to psihički izdržati. Svi smo imali nekog ko je ostao u ratu u BiH. Nismo ni znali zašto smo tu“, priča Emira.

Švedska vlada ubrzo je donijela odluku kojom su ljudi iz BiH dobili stalne boravišne dozvole. Emira i Davor mogli su da se školuju, uče jezik, traže posao i dalje planiraju život u Švedskoj. Ali njihov plan je bio drugačiji.

Mislila sam da ću steći neko korisno iskustvo, da će se rat završiti i da ću se moći vratiti u svoju zemlju. Tako je i Davor razmišljao“, priča Emira.

U Švedsku su ubrzo stigli i Davorovi roditelji, koji su u Banja Luci ostali bez svega.

Sve je to išlo jednim ružnim tokom. Niko nije vjerovao da će sve to tako dugo potrajati i da na kraju krajeva i dan danas traje“.

Emira se sjeća da u tom periodu čak nije imala ni zavjese u kući. „Zavjesa je za mene predstavljala simbol doma. Nisam imala osjećaj da je to moj dom“.

Zavjesu je okačila tek kad su dobili djecu. Od tog momenta više nisu ni razmišljali o povratku u poslijeratnu BiH. Emira kaže da svojoj djeci ne bi mogla tako nešto da napravi.

Da ih iz zdravog sistema vodim negdje gdje je sve urušeno, nema nikakvih moralnih granica, normalnih odnosa, gdje se sve zasniva na nekakvim vezama, korupciji, prevarama, a da ne pričam o tome što smo Davor i ja u mješanom braku. Ne bih željala da moja djeca proživljavaju traume“, objašnjava Emira.

Djecu, kaže, nikad nisu opterećivali ratnim pričama. Željeli su da odrastaju neopterećeni nacionalizmom.

Ja sam imala prekrasno djetinjstvo u Bosni, zašto bih svoju djecu u 21. vijeku opterećivala tim pričama. Tek kad su u osnovnoj školi učili o balkanskim ratovima, sami su počeli da pitaju neke stvari i onda sam im polako objašnjavala. Međutim, uvijek su osjećali svoje bh. porijeklo. Učili smo ih da budu ponosni na svoju različitost i svoj jezik“, priča Emira.

Empatija

Emira Hadžiavdić Cof


Emira Hadžiavdić Cof

Interesantno je da su naša djeca pokazala nevjerovatnu empatiju prema izbjeglicama iz Sirije. Moja kćerka Larisa, koja se bavi muzikom, učestvovala je u jednoj od najvećih manifestacija koje su organizovane tim povodom u Švedskoj“.

Otpjevala je jednu acapella pjesmu o ljubavi, empatiji i čovječnosti, nastavlja Emira, a onda se obratila ogromnom skupu.

Rekla je da je jako sretna što je dio te manifestacije, jer su njeni mama i tata isto došli iz rata i da ona danas ne bi bila tu da Švedska nije bila susretljiva prema njima. Nisam znala da će to reći, rasplakala me“, priča Emira.

Bosanci i Hercegovci među prvima su se odazvali na akcije koje su širom Švedske organizovane za pomoć novim izbjeglicama.

Svi mi iz BiH smo imali posebnu empatiju prema tim ljudima, jer smo bili u istoj situaciji. Zaboli me što neki ljudi u BiH ističu samo negativno. Izolovan incident, koji će se možda desiti, nema veze s cijelom grupom. Mi bismo trebali da razumijemo patnju tih ljudi“.

Izgubljena zemlja

Akcija za migrante u Tuzli


Akcija za migrante u Tuzli

Emiri i Davoru u početku je bilo teško da prođu kroz svaki dio švedskog sistema. Međutim, kako su ga upoznavali, oduševljavalo ih je kako sve jednostavno funkcioniše.

Pitala sam se šta je problem u BiH, u nama, da ne možemo tako da živimo. Onda shvatite da su u pitanju pojedinci koji u svojim glavama imaju neke sasvim druge vizije te zemlje. A sve to u čovjeku stvara jedno ogromno nezadovoljstvo i frustraciju“, priča Emira.

Osjećala sam tugu, bijes i razočaranost zbog svega što nam se desilo i zbog nemoći da nešto uradim i promijenim“.

Potpuno je porazila informacija koju je vidjela u medijima da njen poznanik iz Tuzle Dragan Tešić treba pomoć za operaciju u Švajcarskoj.

Znam čovjeka, bio je uspješan, a sad nema novca za operaciju. Nisam mogla da vjerujem da nam se to dešava.“

U tom trenutku je shvatila da ne treba da se fokusira na stvari koji ne može da promjeni, nego na one koje kao pojedinac može da uradi.

Presudan je bio Tešićev apel preko Facebooka. Pozvao je našu tuzlansku raju da skupimo odjeću i hranu za jednu porodicu iz Bijeljina koja teško živi. Prepoznala sam njegovu emociju da pomogne nekom ko je bio u sličnoj situaciji kao on i počela da razmišljam kako da više učinimo za tu porodicu“, priča Emira.

U grupi na Facebooku okupila je svoje prijatelje iz BiH, koji žive u Švedskoj i zamolila ih da svi uplate po 20 kruna (4KM) za pomoć tim ljudima. Plan je bio da se skupi nešto novca i da se toj porodici obezbijedi bar grijanje tokom zime.

U roku od 48 sati grupa je imala preko 3200 članova i tako je sve krenulo.

Registrovali su humanitarno udruženje „20 kruna za čovjeka“ koje danas broji preko 10 hiljada članova. Cilj im je da pomognu običnom, malom čovjeku, a za pet godina realizovali su 70 akcija i u BiH poslali preko 4 miliona kruna.

Emotivna veza s BiH

U nekim od posljednjih akcija obezbijedili su smještaj za migrante u Tuzli tokom zime, te nabavili senzore za mjerenje šećera u krvi za mališane koji boluju od dijabetese tipa 1.

Pomagali su i ljudima kojima su domovi bili razoreni u nedavnom zemljotresu, a tokom pandemije najugroženijim školarcima nabavili kompjutere za praćenje online nastave. U novoj junskoj akciji žele da obraduju najugroženije penzionere u BiH.

Najvažnije je da imate povjerenje, i jednu fantastičnu saradnju sa članstvom. Ako radite pošteno, časno i transparentno, ljudi to prepoznaju, zato i postojimo pet godina“, priča Emira.

A to su prepoznali Bosanci i Hercegovci širom svijeta. Organizacija danas ima članove u Americi, Njemačkoj, Francuskoj, Australiji, pa čak i u Južnoafričkoj Republici.

Meni je to psihoterapija kojom liječim odvojenost od svoje zemlje. Znam da sam bar nešto učinila za ljude u svojoj zemlji i to mi stvara mir u duši“, kaže Emira.

ba.voanews.com

The post Ustavni sud BiH: Diskriminisani učenici u Konjević Polju appeared first on Jajce Online.

Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement