Piše: Berislav Vujeva
Dovoljno je poslušati jedan isječak od nepunih 6 minuta iz fra Valentinove propovijedi da bi se čovjek propisno zamislio.
Da li uistinu idemo pravim putom kroz svoje živote?
Bosna i Hercegovina je zemlja sa, barem deklarativno, jednim od najreligioznijih stanovništava. Narodi svih vjera u BiH su, po njihovim osobnim izjašnjavanjima, listom veliki vjernici.
Ako izuzmemo redovite molitve i nazočnost u bogomoljama, vjernika se može prepoznati po životu koji je u skladu sa temeljnim postulatima vjere. Činiti i širiti dobro, pomagati i razumijevati druge, biti pošten, iskren, ponizan i častan čovjek te praštati drugima koliko god nas teško povrijedili primjeri su univerzalnih vrijednosti vjere koje čine da čovjek može biti prepoznat kao iskreni vjernik. Ukratko rečeno, biti dobar i pošten čovjek značilo bi biti i dobar vjernik.
Čovječe, sjeti se da si prah…
Zagrobni život je jedna od stvari koju nažalost najčešće zaboravljamo. Problem nastaje jer zagrobni život počinje nakon naše smrti. Misliti o smrti, naročito svojoj, čovjeku je jedno od najneugodnijih razmišljanje koje uporno, skoro do samo kraja ovozemnog života uporno zanemarujemo. Reklo bi se da se naivno nadamo kako će upravo nas ona nekako zaobići. Ali neće. Svi ćemo sigurno umrijeti.
I tako, dok svi mi sa ovih prostora, bez obzira na vjeru uporno tvrdimo da smo veliki vjernici, još upornije odbijamo razmisliti o drugomu svijetu, onomu koji dolazi nakon naše smrti i koji je jedan od temelja naše vjere.
U svojoj propovijedi fra Valentin nas upozorava na na jednu od najgorih ljudskih mana: pohlepu. Htjeli mi to i ne, ljudska pohlepa je stvar koja pokreće današnji svijet. Ljudska je to osobina po kojoj čovjeku nikada nije dosta. Nikada! Ni kada ima stotine milijardi, on i dalje želi još. Čovjek koji ima desetine kuća traži kupiti još jednu, iako živi u samo jednoj. Koliko god da imamo mi želimo više i uvijek samo više.
Stepenice ka nebu…
Najvažniji trenutak inspirativne fra Valentinove propovijedi svakako je trenutak kada on glasno poručuje da čovjeka u raj neće odvesti svo zlato, novci i nekretnine koje na ovom svijetu ima. Ni stanovi Makarskoj ni kuće u Zagrebu.
Nikad odgovoreno pitanje koje čovjeka stoljećima muči i jede je možemo li kupiti sreću novcem? Možemo li zlatom kupiti sreću našoj djeci? Hoće li naši potomci biti bolji ljudi, vrjedniji i pošteniji radnici ako im u naslijeđe ostavimo bogatstvo koje oni sami nisu zaradili? Kako ćemo biti upamćeni i što će o nama reći oni koji ostaju poslije nas? Na kraju, jesmo li svjesni da sav taj novac i blago za kojim trčimo na ovomu svijetu ne znači ništa na onom drugom?
Možda bismo trebali dio tog vremena potrošiti šireći dobro, pomažući svojim roditeljima koji ne mogu više ili samo praviti društvo usamljenoj susjedi koja danima nema sa kim niti porazgovarati?
Dok se istodobno deklariramo kao veliki vjernici mi uporno pokušavamo zlatom kupiti stepenice ka nebu, kao što je to genijalni Robert Plant napisao u svojoj pjesmi Stairways to heaven. A pravo nam naša vjera govori da nas samo naša dobra djela mogu povesti stepenicama ka nebu.
klik jajce