Manifestacijom “Dani AVNOJ-a” ove godine se u Jajcu obilježava 80. obljetnica od održavanja zasjedanja na kojemu je nastala socijalistička Jugoslavija, po mnogima zločinačka tvorevina koja nije imala šanse preživjeti jednom kada su komunistički okovi popustili.
29. studeni datum je koji kod ljudi na ovim prostorima budi različite emocije jer se taj datum vodi kao rođendan SFR Jugoslavije, komunističke države koja se raspala u krvavim ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća. Jugoslavija, država “bratstva i jedinstva” trajala je samo 45 godina ali i danas, 30 godina nakon svog nestanka, povod je raspravama u kojima ljudi obično zastupaju krajnje suprotstavljene stavove. Dok jedni taj datum slave idealizirajući socijalistički poredak i davno ugaslu državu, drugima je taj datum simbol patnje, ugnjetavanja, tiranije, masovnih smaknuća i života građana drugog reda pod komunističkom čizmom.
O ovoj je temo dakako nemoguće govoriti potpuno hladne glave, znanstveno secirajući sve mane i prednosti koje je ovdašnjim narodima donijela Jugoslavija. Nemoguće jer se ne radi o udaljenoj državi o kojoj smo sve što znamo naučili iz knjiga. Jugoslavija je bila tu, oko nas. Društvo koje je to ustanovljeno na masovnim smaknućima desetaka tisuća ljudi, bez optužnice i suda, na oduzimanju privatne imovine, na progonu neistomišljenika, na ukidanju temeljnih ljudskih prava, općenito rečeno: društvo zasnovano na tiraniji. Teško da je takva Jugoslavija ikada mogla zaživjeti u srcima njenih “naroda i narodnosti” što se i vidjelo u eroziji državne vlasti ubrzo nakon smrti njenog doživotnog predsjednika i “najvećeg sina naših naroda i narodnost” Josipa Broza.
Sve dalje je nedavna prošlost, krvava i užasna, puna neljudskih zločina i svih užasa koji su kao bujica pokuljali iz mračnih nutrina nekad “zbratimljenih naroda”. Jednom, ne tako davno čuo sam jednu, nevjerojatno kratku i jednostavnu ali, kako to obično biva, genijalnu misao o Jugoslaviji kada mi čovjek lakonski reče: Da je valjala, ostala bi i danas.
Iako nastala na bezumnim komunističkim zločinima i decenijama terora, Jugoslavija je možda i imala šansu preživjeti da je ostvarila šaku uvjeta nužnih za opstanak:
- Da su komunisti koji su iz onog rata izašli kao pobjednička strana radili na oprostu i pomirbi, možda bi ih više stanovništva prihvatio. Ali ne, pomirbe nije bilo niti je moglo ikada biti pa su cijele narode stigmatizirali i progonili, ubijali i za najmanju sitnicu tjerali u zatvore i gole otoke. Muškarci rođeni 1970-ih godina u vojnim kartonima ureda za obranu su imali oznake koje su govorile na kojoj strani su im se borili djedovi u 2. svjetskom ratu.
- Da su komunisti prihvatili religiju kao temeljnu slobodu svakog ljudskog bića, umjesto da su vjerskim zajednicama oduzeli skoro svu imovinu, da nisu progonili vjerske službenike a od vjernika stvarali građane drugog reda. Zaboravili su komunisti (a i danas se ne sjećaju) da komunizam i antifašizam nisu jedno te isto. Skoro sav antifašistički svijet nije komunistički, a i veliki broj Titovih partizana su bili vjernici.
- Da komunisti nisu u bogatim i uspješnim ljudima vidjeli neprijatelje pa im bezumno oduzimali imovinu predstavljajući ih ugnjetavačima “obespravljene radničke klase” možda bi Jugoslavija bila prosperitetnija. Ovako, imućni i školovani su postali sirotinja a sirotinja se time nije obogatila već je i dalje ostala siromašna.
- I pored bezbrojnih katastrofalnih promašaja Jugoslavija je i dalje imala šansu da je barem uspjela svojim stanovnicima pružiti kvalitetan život. Ali nije. Redovi za kruh, za benzin, za kavu, galopirajuća inflacija, nestašice i redukcija struje, bili su jugoslavenska svakodnevica. Novčanice sa sve većim brojem nula koje su vrijedile sve manje a koje je nesposobna komunistička vlast tiskala unedogled nisu mogli prikriti činjenicu da sustav propada. Živjelo se na kredit, a vanjski dug rastao je eksponencijalnom brzinom. Politički kontrolirani mediji nisu uviše uspijevali prikriti kolaps koji je neminovno slijedio.
Primjera je bezbroj i o njima je napisano puno knjiga, a sve upućuje na to da socijalistička Jugoslavija predstavlja crnu rupu u povijesti ovih krajeva, da nikada nije niti imala šansu opstati, točnije zasluženo je propala i daj Bože da se nikada i ne vrati.
Berislav Vujeva