Poznata spisateljica Vedrana Rudan bori se s teškom bolešću,a na svom blogu u posljednje vrijeme sve manje piše, dok su tekstovi najčešće o tome kako izgleda njena borba. Njezina nova objava zove se ‘Imati djecu… nemati djecu…’.
“Kad si žena, kad pišeš, svi svaku tvoju rečenicu doživljavaju kao golu ispovijest. Nikad nitko nije zatražio za Tolstoja smrtnu kaznu jer je gurnuo Anu Karenjinu pod vlak. Priče o lošoj djeci doživljavaju veći uspjeh pa ti nekako pređe u naviku vlastitoj djeci nacrtati rogove. Braniti se ne mogu, a ti im na nos često nabiješ grijehove da bi tebi život bio lakši…”, stoji u najavi bloga na Facebooku.
“Tisuću sam si puta u životu postavila to pitanje. Kad si žena, kad pišeš, svi svaku tvoju rečenicu doživljavaju kao golu ispovijest. Nikad nitko nije zatražio za Tolstoja smrtnu kaznu jer je gurnuo Anu Karenjinu pod vlak. Priče o lošoj djeci doživljavaju veći uspjeh pa ti nekako pređe u naviku vlastitoj djeci nacrtati rogove. Braniti se ne mogu, a ti im na nos često nabiješ grijehove da bi tebi život bio lakši.
Jedinice, propali razredi, krivi odabir posla, lijenost, prerana uskakanja u veze, nedovoljno ljubavi prema mami koja je mogla biti predsjednica Evrope da je noge držala skupljene one srijede u tri ujutro… Gdje bi mi bio kraj? To nije sve. Dogodio se petak, srijeda je bila zaboravljena, jedino poza drugačija. Epilog isti. Drečanja danju i noću, jedinice, dvojke, jedino se nule nisu ukazivale. Pa djeca tvoje djece. Pa čuvaj, pa strepi pa se budi užasnuta noću, hoće li se vratiti, jesu li živa, zašto zavijaju kola hitne pomoći. Tko će to preživjeti? Zašto živim ili životarim ili crkavam s dvoje djece kad bih mogla na pragu osamdesete s mužem u miru i sreći grickati čokoladu, a ne šepava šetati njihovog psa dok se oni drže za ruke s nekim koga vole i gledaju rovinjsko more”, započela je Rudan u blogu.
“Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego doma. Umirem od raka, sporo ide. Pred dva dana bili su sa mnom u bolnici. Na smjene. Kći mi je osvježavala tijelo i usta tankom krpom. Prepričavala sam joj priče iz zajedničkog djetinjstva. Slušala me, smijala se i pravila kao da ih prvi put čuje. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj, da mi budeš lijepa, mama.
Došao je sin. Donio mi je knjigu koju smo dugo čekali i kutiju Kraš Dražeje, lakše ćeš zaspati. Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama.
Sinoć sam izašla iz bolnice. Možda sam već napisala. Dan je veseo i žut. Lijepo je biti doma i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vrijeme za smrt”, nastavila je. “Stiže kći u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, popeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru. Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemmy me gleda iz kartonske kutije. U dvorište ulazi sin. Za mene je ispekao najbolje palačinke na svijetu po receptu moje stare. Ne znam ga. Zaboravljam.
U pozadini muž sprema sve što meni treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke. Djeca odlaze svojim kućama. ‘Bokić’, dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje suđa. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?”, zaključila je.