U Hrvatskoj je imala sve: karijeru o kojoj su drugi sanjali, publiku koja ju je obožavala i pjesmu koju su pjevale generacije. A onda je, s 21 godinom, otišla. Ne zbog politike, ne zbog ekonomije, ne zato što nije imala izbora. Tatjana Cameron Tajči otišla je u Ameriku jer je, kako danas kaže, željela raditi na sebi, profesionalno, osobno i duhovno. Željela je širinu, anonimnost i prostor u kojem se može mijenjati bez stalnog pogleda tuđih očekivanja. “Ja sam otišla 1992., prije interneta i društvenih mreža. To je stvarno bilo kao u onim pričama: otišla je brodom s dva kofera i nije se vratila”, prisjeća se Tajči u razgovoru s Anamarijom Vuić u podcastu Cronnect, koji nastaje u suradnji Večernjeg lista, agencije IMC i Croatians Onlinea.
Anonimnost joj nije bila gubitak, nego oslobođenje
U New York je stigla kao jedna od najvećih pop zvijezda s ovih prostora, ali i kao mlada žena kojoj je trebala tišina. U Hrvatskoj je, kaže, bila sretna zbog glazbe i povezanosti s publikom, no teret prepoznatljivosti postao je prevelik. Čak i običan odlazak u trgovinu bez šminke mogao se pretvoriti u zabrinuto pitanje prodavačice: “Tajči, jesi li ti dobro?” “Nije tu bilo zloće. Ljudi su jednostavno takvi. Ali meni je to bilo opterećenje. Otišla sam u New York gdje me nitko ne poznaje. Ta anonimnost nije mi bila problem, nego sam pomislila: kako je ovo dobro”, govori. No New York joj je vrlo brzo pokazao da od Tajči nije moguće sasvim pobjeći. Jednog subotnjeg jutra šetala je Columbus Avenijom, sama i neopterećena, uvjerena da je napokon nevidljiva. A onda su pokraj nje prošla dvojica mladića i jedan je rekao: “Je li to Tajči?” Bio je to, kaže uz smijeh, mali podsjetnik da se ne opusti previše.
“Biljka se stalno mijenja. Zašto ne bih i ja?”
Sloboda koju je tražila nije značila bijeg od sebe, nego pravo na promjenu. “Ne daj Bože da ostanemo isti, u jednom brendu ili na jednom nivou. Život se stalno mijenja. Imam mali vrt i naučila sam više od rajčica i salate nego iz knjiga. Biljka se neprestano mijenja. Zašto ne bih i ja”, rekla je. U Americi je gradila novi život, studirala mjuzikl, radila za američku publiku, nastupala, podizala obitelj i s pokojnim suprugom vodila posao. Majčinstvo ju je, kaže, dodatno prizemljilo. Njezina trojica sinova nisu odrastala s mitom o Tajči kakav postoji u Hrvatskoj. Tek su kasnije shvatili razmjere njezine popularnosti. Jedan od tih trenutaka dogodio se u Zagrebu, uoči utakmice Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Na Trgu bana Jelačića pjevala je “Hajde da ludujemo” pred desecima tisuća ljudi, a njezini sinovi stajali su s njom na pozornici. Kad su sišli, jedan od njih rekao je braći: “Možete li vjerovati da je to ista mama koja nam radi doručak i kupuje toalet papir?”
Hrvatski identitet čuvala je kroz pjesme, kuhinju i obiteljske običaje
Hrvatski identitet u njezinu američkom domu nije nestao, ali ga nije uvijek bilo lako održati. Suprug joj je bio Amerikanac iz Indiane, u Los Angelesu je hrvatska zajednica bila daleko, a svakodnevica s troje male djece i poslom zahtijevala je nadljudsku energiju. “Ponekad čujem kritike: kako ti djeca ne govore hrvatski? Ali nisam bila okružena zajednicom. Radila sam puno radno vrijeme, bili smo na turnejama, vodili smo posao i odgajali troje djece. To je jako zahtjevno”, kaže iskreno. Ipak, tradicija je ostala. U kući se kuhala hrvatska hrana, pjevale su se hrvatske pjesme, slavili običaji, a za Božić su imali i posebno “hrvatsko drvce”. Njezini sinovi danas sami uče hrvatski jezik s profesoricom, dva sata tjedno. “Uvijek su imali osjećaj pripadnosti Hrvatskoj. Ponosna sam na to gdje smo sada i tko smo.”
Od čišćenja plesnog studija do lekcije o egu
Jedna od najsnažnijih poruka razgovora bila je ona o hrabrosti koju često prepoznamo tek mnogo kasnije. Tajči kaže da bi voljela da je na početku imala mentora ili “coach”a, osobu koja ne projicira vlastita očekivanja, nego pomaže čovjeku da čuje samoga sebe. “Dugo nisam bila svjesna koliko su neki moji koraci bili hrabri i uspješni. Svi smo sebi najveći kritičari. Dugo sam se vraćala na ono: ovo sam trebala bolje, tu nisam bila dobra. Trebamo više suosjećanja prema sebi, a manje kritike.” Danas upravo to pokušava prenijeti drugima. Aktivna je u Udruženju hrvatsko-američkih profesionalaca (ACAP), gdje se uključila u programe mentorstva i karijernog razvoja. Posebno joj je bliska ideja karijere kojom čovjek upravlja, umjesto da karijera upravlja njime. Prisjetila se i jednog prizora iz svojih njujorških početaka. Nije imala radnu dozvolu, pa je u plesnom studiju radila u zamjenu za satove plesa. Posao je bio čišćenje podova. “Jednom sam, oko ponoći, potpuno iscrpljena čistila studio. Pogledala sam se u ogledalo i pomislila: što je ostalo od one Tajči, glamurozne, našminkane? I baš u tom trenutku osjetila sam snagu. Shvatila sam da znam očistiti pod da bih zaradila ono što mi treba. Tu nema ega. To je karijera koju ti posjeduješ.”
Jazz, Dallas i pjesma koja je odavno postala veća od nje
Glazba je, naravno, ostala središte njezina života, ali i ona se promijenila. Sve se više posvećuje jazzu, glazbi koja ju je privlačila još iz zagrebačkih dana i odlazaka u klub Boška Petrovića. Vratila se učenju, razvija novi projekt, nastupa na jazz festivalima i posebno se veseli obradama hrvatskih pjesama u jazz stilu. “Jazz nas puno može naučiti o slušanju, suradnji, slobodi improvizacije i strukturi. Prvo moraš imati strukturu da bi u njoj mogao biti slobodan”, kaže. Ovog lipnja će s Antom Gelom nastupiti i u Dallasu, u navijačkoj zoni tijekom Svjetskog prvenstva. Za nju je to više od koncerta. To je povratak pjesmi koja je odavno prestala biti samo njezina i postala dio kolektivnog sjećanja.
“Ne zaboraviti tko smo i dopustiti sebi da se mijenjamo”
Na kraju razgovora Tajči se vratila onome zbog čega je, čini se, sve i počelo: pitanju identiteta. Tko smo kad nas svi gledaju? Tko smo kad nas nitko ne poznaje? I smijemo li se promijeniti, a ipak ostati svoji? “Svaki prvi korak mora početi od samog sebe. Najvažnije je da nosimo sebe kamo god idemo. Ne zaboraviti tko smo i dopustiti sebi da se mijenjamo.” Zadržati dio sebe i dopustiti sebi promjenu. U toj rečenici se možda najbolje oslikava Tatjanin put: od djevojke koja je pjevala pred milijunima do žene koja je u SAD-u pronašla slobodu da ponovno postane svoja.
Razgovor s Tajči Cameron dio je podcasta Cronnect, nastalog u suradnji Večernjeg lista, agencije IMC i Croatians Onlinea. Cijeli podcast pogledajte na YouTubeu.