Connect with us

Jajce

„Za krst časni i slobodu zlatnu”

Volim Jajce

Published

on

„Za krst časni i slobodu zlatnu”

 

Što se više vremenski odmiče od građansko vjerskog sukoba, kojeg su u Daytonu demonstriranjem najmodernijeg američkog oružja zaustavili največom mogućom nepravdom, što i jest razlog da se u beha zajednici vodi i danas, u nekom ratnom miru, sve se više uviđaju  strahote hrvatskog stradanja u sendviču velikosrpske i velikomuslimanske agresije. Što je Božić sve bliže, tim gotovo svaki dan postaje memorijski, u vidu godišnjice masovnih stradanja, bilo od strane ideologa Velike Srbije, ili od strane vjerskih islamskih

ideologa Velike Džamahirije.

I gotovo da je teško ocijeniti od kojih je tih ideologa hrvatski narod  više stradao, jer puno je znakova kako su se između se takmičili ko će biti brutalniji i obimniji u zločinima.

Mjesec studeni pokazuje se, iz vremena kada se odlučivalo hrvatsko biti ili ne biti, opstati ili nestati, uistinu studenim, u smislu što je gotovo cijeli ispunjen danima obilježavanja godišnjica stradanja. Iz mjesta u mjestu, iz područja na području, izmijenjuju se crne slike, i tužna sjećanja na vrijeme kada su njihovi najmiliji poubijani, izmasakrirani, masovne grobnice punjene, a preživjeli koji ih se danas sjećaju s vrečicama u rukama napuštali tisućljetna ognjišta.

Svake godine daytonskog nepravednog mira hrvatski prostori, hrvatski dijelovi podijeljene Bosne i Hercegovine, u plaču i suzama, u bolima i sjećanjima, u molitvama i jaucima, u praštanjima i nezaboravima, ostatak ostataka hrvatskog naroda, sa zavjetom ostajemo i uz Božju pomoć opstajemo, memoira najstrašniji povijesni period stradanja.

Ne zna se stoga koje mjesto stradanja prvo  spomenuti, kojega se prvo prisjetiti. Svako koliko god bilo strašno i stradalničko, tim više je u mislima, i jači zavjet trajnog memoiranja, kako onih koji su preživjeli muslimansku agresiju, tako i onih prognanih koji su se zakleli na povratak. Povratak kao najveća zahvala poginulim, ali i znak da će se uvijek biti uz njih, i na njihovim grobovima koji nas zauvijek  obvezuju.

I već više od četvrt stoljeća memoiraju se hrvatske žrtve u Križanćevu selu, Buhinim kućama, Fojnici, Varešu, Maljinama, Miletićima, Travniku,,,.

Sto dvadeset i pet hrvatskih žrtava, muslimanske agresije u Varešu, civila, djece, stari i nemoćni, okupilo je katolički puk, gotovo sa svih beha prostora, na 26. godišnjicu njihova stradanja “za krst časni i slobodu zlatnu”.

Jer, zaista prvi put od turskog poraznog povlačenja iz Bosne i Hercegovine nakon, gotovo polutisučljetnog zuluma, hrvatski narod je u svojoj domovini, u muslimansko mudžahedinskoj agresiji, bio prisiljen braniti i križ i slobodu.

Činilo se u toj neravnopravnoj borbi deseterostruko brojnijoj muslimanskih zlikovaca i hrvatske žrtve da se u hrvatsku tadašnjost vratile Osmanlije sa najbrutalnijim metodama okupacije i danka u krvi.

Očito da su ta naša hrvatska brda, polja, livade i šume u Bosni i Hercegovini kroz sva stoljeća od turske okupacije osuđena na ratove, progone, etnička čiščenja, genocid, konfesiocid, krv i znoj.

Tursko zločinačko djelomično ubitstvo hrvatsko katoličkog identiteta u svim kasnijim ratnim intervalima smanjivalo je njihov broj i sužavalo teritorij. Stoga danas u toj Katarininoj kraljevini ima dijelova na kojima nema ni traga hrvatstva i katoličanstva.

Muslimanska podla agresija, kao nastavak turske, ostavila je iza sebe, također, velike kraljičine prostore bez njenog hrvatskog naroda. Duga je lista gradova, sela, teritorija, u kojima i na kojima je prvo u turskoj, zatim velikosrpskoj i velikomuslimanskoj okupaciji, nestalo svakog traga Hrvata i njihovih kulturni, nacionalni, te napose vjerskih znakova.

U toj dugoj listi mjesta stradanja Hrvata visoko mjesto zauzima povijesni hrvatski grad  Vareš. Ovih dana, točno 08. studenog 2019. taj grad sa svojim ostatkom ostataka Hrvata, uz nazočnost mnogih pridošlih iz susjedstva i šire, prisjetili su se tog stravičnog događaja kada su Alijini zlikovci preko poubijanih hrvatskih civila pljačkali njihove domove, pjevajući muslimansku ratnu himnu, “Od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta”.

Ta muslimanska ratna, dijelom i poratna himna obvezuje prognani hrvatski narod na povratak,  i tako u zajedništvu sa onima koji su ostali i koji su se vratili uza sve strahote kroz koje i dalje prolaze,  na ostanak i opstanak u Katarininoj kraljevini Bosni i Hercegovini.

 

 Vinko Đotlo, Švicarska

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement