24.7 C
Jajce
Četvrtak, 11 kolovoza, 2022
Jajce

Zapis iz Jajca/ Hasija Borić: Miki Trifunov – posljednji boem Sarajeva

Velike su žege ovih dana u Jajcu, i mi, pozorišni ljudi okupljeni na Pozorišnim/Kazališnim igrama snalazimo se kako umijemo da izbjegnemo vrućinu preko dana.

Piše: Hasija Borić

Neki su otišli na jezero, neko sjedi u svojoj sobi pod klimom i radi. Sjedila sam cijeli dan u restoranu hotela Stari grad i pokušavala naučiti napamet jednu pjesmu Darka Cvijetića za moju poetsku večer koja će biti za par dana.

Pored mene je često prolazio Miki Trifunov, izlazio iz hotela, odlazio do sobe, pa se opet vraćao. Neobični, jedinstveni kolega Trifunov u elegantnoj lanenoj tamnoplavoj košulji i svojim neizostavnim bijelim šeširom.

Miki, posljednji boem sarajevskog glumišta. Prepoznajem onaj unutarnji nemir koji glumac ima kad ga toga dana čeka odgovoran zadatak.

A Miki će večeras u prostoru dvorišta Katakombi govoriti svoju poetsku monodramu „Svjedok“.

MN: Ljubav prema poeziji

Za kolegu Mikija me veže puno lijepih stvari. Prije svega ljubav prema poeziji, koju oboje sustavno njegujemo. Ni njemu ni meni nije teško danima i mjesecima učiti pjesme napamet i neumorno ih recitirati. Naravno, poezijom ne možete puniti pozorišne dvorane, nije to nešto od čega imate bilo kakvu materijalnu korist. To rade oni ljudi koji imaju najdublju potrebu da se kroz poeziju izražavaju.

Dok ga promatram u hotelu, kroz glavu mi prolaze slike sjećanja na partnersku igru u predstavi „Djeca nižeg Boga Marka Medofa“ prije 38 godina. Tu sam krenula sa svojim vaninstitucionalnim bavljenjem teatrom.

Predstava se igrala dvojezično, i na jeziku kojim se služe lica oštećenog sluha i govora. Dva mjeseca smo savladavali znakovni govor, nastala je velika predstava sa redateljicom Ivicom Boban.

Mada je ovo bio prvorazredan kulturni događaj. Kritika nam je pisala hvalospjeve, ali doživjeli smo Miki i ja nešto što je puno više od toga: ljudi oštećenog sluha i govora su nas dugo grlili, plakali i nosili na rukama.

Eto, to mene snažno veže da dragog Mikija. Naučili smo tad jednu važnu životnu lekciju:

“Ako me zaista voliš, uđi ti u moj svijet tišine”.

Nakon odlične predstave Narodnog pozorišta Zenica i razgovora, polako se penjemo mojom rodnom ulicom do Katakombi. Skoro će deset sati. Već je gledalište ispunjeno do posljednjeg mjesta. Miki, miran i pribran, dočekuje goste i srdačno se pozdravlja s njima. Dubravka Zrnčić, Sulejman Bosto i ja sjedamo na zid koji opasuje dvorište Katakombi.

„Osjećam se kao u Dubrovniku“, uzvikuje Dubravka.

Naš legendarni Pašaga nas poslužuje pićem. Ovdje sam se igrala kao dijete. Odjednom mi vjetar donese odnekud miris lipe koja je ovdje rasla.

Počinje recital. Novi direktor Igara Fikret Čančar ustupa mi mjesto u prvom redu, do mene je i dugogodišnja dobra duša Festivala Mevzudin Duranović. Povremeno se zgledamo, uživajući u Mikijevim interpretacijama.

Miki je odabrao pjesnike čije su pjesme karakteristične za naše vrijeme. Svi oni su pjevali o ljubavi, domovini i progonstvu, tako bitnim temama koje su obilježile prošlo stoljeće, a koje još uvijek traju i ne vidi im se kraja.

To je crvena nit koja se provlači od početka do kraja ovog izvrsng recitala. Lutalački put Tina Ujevića, od Vrgorca i Krivodola do Pariza, Beograda i Zagreba obilježen je pjesmama o čovjeku koji se, iznuren egzistencijalnom patnjom, osjeća starcem već u svojoj mladosti. Ali, prisutnost mržnje i ratova on prevazilazi nadom, vjerom u pobratimstvo lica u svemiru, u “neizmjerno ustrajavanje u braći”.

MN: “Ne dajte da vas zavedu”

Govorio je Miki sjajno i Brechta: “Ne dajte da vas zavedu”. Životna staza velikog Bechta je, također, obilježena egzilom, bijegom od nacizma u SAD. Brecht glasno ustaje protiv fašizma, uvjeren da pjesnička riječ traje i ostaje dulje od svake diktature.

On u jednoj pjesmi govori o užasima hitlerovskog vremena i pita se: zašto su njemački pjesnici šutjeli. Dok Miki govori sjećam se svog egzila i Bechtovih riječi: „U egzilu čovjek glasno govori, ali ga niko ne sluša, pravi greške u jeziku, ali ga niko ne ispravlja“.

Brechtov angažman svjedoči da je poezija moguća i u oskudnim vremenima, da je ona krik protiv svijeta u kojem je pogažena ljudskost.

Grčki pjesnik Konstantin Kavafi, kojeg je u nas kongenijalno preveo Slobodan Blagojević, pjeva o Alksandriji u kojoj je proveo cijeli život. Ali, on ne želi ići u progonstvo, jer to po njemu nema smisla. U pjesmi Grad on kaže: „Drugu zemlju i drugo more ti pronaći nećeš, ovaj grad će zauvijek te pratit, broda nema za te, niti jedne ceste, i svoj život koji si ništio ovdje, uništio u cijelom si svijetu“.

Neke Ujevićeve pjesme su uglazbljene, Miki ih svojim prekrasnim baritonom muzički besprijekorno interpretira. Pjesme su komponirali Nećko i Hamo iz Sarajevske grupe Konvoj.

Blaga, šopovska mjesečina osvjetljava Katakombe, a poezija koju slušamo osvjetljava naše duše. Mikijev glas odlazi iznad Jajca, iznad Plive i Vrbasa, iznad vodopada i Katakombi , do zvijezda i tamo odjekuje.

Na kraju srdačni, dugotrajni aplauz i nada da će ovakvih večeri u čarobnim ambijentima Jajca biti još puno, puno više.

 

radiosarajevo.ba

Povezane vijesti

JAJCE: Od danas smanjenje dotoka vode na vodopad

Jajce Online

Kantonalni Javni poziv za prikupljanje zahtjeva za odobravanje sredstava za poticanje poljoprivredne proizvodnje za 2022. godinu

Glavni Urednik

Otpada dolazak trgovačkog lanca?

Glavni Urednik
error: Alert: Odabir sadržaja je onemogućen!!