Novi val migracija zapljusnuo je ponajviše glavne gradove. Danas su u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ulice i poslovni objekti prepuni migranata iz Azije, Afrike, s Bliskog istoka. Iako su oni kulturološki, vjerski, jezično i na svaki drugi način različitiji u odnosu na domaće došljake, starosjedioci veću nepodnošljivost ipak pokazuju prema svojima. Razlog je taj što su oni iz dalekih zemalja manja konkurencija za pozicije koje “njima pripadaju”. Domaći migranti lakše ulaze u strukture biznisa, politike…, dok su stranci marginalizirani u radnom i društvenom smislu. Na koncu, rade i najteže fizičke poslove, za koje ionako nema domaće radne snage. Tržište rada u budućnosti će za njima imati sve veće potrebe. Zbog toga se na njih ipak neće previše poprijeko gledati, ali zato će stereotipi o “dotepencima” još dugo živjeti.
Nije samo Zagreb grad koji ih, barem u percepciji, teško prihvaća. Slično je i u Beogradu, i Sarajevu, i u svim drugim glavnim gradovima. Iz straha da im provincija ne preuzme metropole, stvoreni su stereotipi. U Zagrebu su osobito prisutni o Hercegovcima, nešto manje o Dalmatincima, Slavoncima, Ličanima…, Beograd pak ne podnosi Bosance iz BiH, Crnogorce, Albance, južnjake iz Leskovca, Vranja…, a Sarajevo Sandžaklije, “papke” iz Bosne, Hrvate i Srbe koji nisu sarajevski…
Svi gradovi razvijaju svoj simbolički kulturološki, politički, jezični i svaki drugi identitet. Doseljenike se doživljava kao one koji remete ustaljeni poredak jer drukčije govore, imaju drukčije navike. Tu razliku često doživljavaju kao manjak kulture ili nepoštivanje. No, u biti, riječ je o sudaru različitih identiteta.
Povijest pokazuje da su metropole nastajale u raznim fazama doseljavanja. Njihov multietnički, multikulturalni, multikonfesionalni značaj nezamisliv je bez ljudi koji su u njima pronašli svoj novi dom. Bile bi demografski i intelektualno siromašnije. Mnoge genijalne ideje, umjetnički pravci, politički pokreti, gospodarski uspjesi, glazbena, kazališna, književna djela… nastali su iz sudara različitih regionalnih svjetonazorskih pogleda. Sve bi metropole u svakom smislu riječi bile siromašnije da se u njih nisu doselile tisuće genijalaca iz provincije.
I dok domaći doseljenici dolaze iz istog nacionalnog i jezičnog prostora, strani ulaze u društvo s vidljivim razlikama. Jezik, fizički izgled, vjerske prakse i običaji čine ih trajno uočljivima. Njihova je integracija sporija i zbog njihova prilagođavanja i zbog barijera koje im postavlja društvo. Za razliku od domaćih doseljenika, od kojih se očekuje “uklapanje”, od stranaca se traži puno više, odricanje od vlastitog identiteta, odnosno asimiliranje. U tom kontekstu razlika između domaćih i stranih doseljenika manje govori o njima, a više o granicama društva u koje su došli na privremeni ili trajni rad. Zrela društva lako prihvaćaju obje skupine, dok isključiva njihove razlike pretvaraju u nepodnošljivost.
Strateško pitanje nije kako zaustaviti doseljavanje, već kako njime upravljati. Prvi korak je edukacija u svakom smislu riječi te, prije svega, učenje jezika i upoznavanje lokalnih običaja. Doseljenike treba angažirati tamo gdje ima stvarne potrebe, a ne iskorištavati ih kao jeftinu radnu snagu. Suživot i integracija nisu jednostavni. Međutim, to je jedini put u izgradnji tolerantnog društva. Koje će se radovati suživotu s drugima i drukčijima. I u kojemu se valjda više nikada neće podrugljivo odnositi prema “dotepencima”. Baš kao što su, na putu preseljenja s “kamena” na “asfalt”, Hercegovce pratile rasističke uvrede.