U petak se navršavaju 33 godine od utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosne. Nije ključno pitanje što je Herceg Bosna bila, nego koliko se promijenila hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i koliko se, unatoč svim promjenama, promijenilo hrvatsko pitanje.
Rat, raspad Jugoslavije i neizvjesnost oko budućnosti BiH prisilili su Hrvate da organiziraju vlastiti politički, vojni i institucionalni odgovor. Herceg Bosna nastala je u vremenu u kojem se budućnost naroda nije određivala samo pregovorima nego i snagom na terenu. Njezino nasljeđe nemoguće je svesti na jednu interpretaciju. Postojala je stvarna potreba za organiziranjem obrane i života Hrvata.
Hrvatska je danas članica Europske unije i NATO-a, s političkom, gospodarskom i diplomatskom težinom kakvu početkom devedesetih nije imala. Više ne mora svoje interese braniti ratnom snagom. Nekada je Hrvatima iz BiH ključna adresa bio Zagreb, a danas su to i Bruxelles, Washington, ali ponajviše Sarajevo. Promijenilo se oružje. Ali hrvatsko pitanje nije nestalo. Hrvatska je snažnija nego ikada, ali je često nemoćna pred politikom koja apele iz Zagreba o položaju Hrvata u BiH proglašava miješanjem u unutarnje stvari suverene države. Takva je logika neprihvatljiva. Ako Hrvatska legitimno govori o europskom putu BiH, njezinoj sigurnosti i stabilnosti, zašto ne bi smjela govoriti i o položaju Hrvata?! Ne govori o stranom narodu, nego o vlastitom narodu koji u BiH nije nacionalna manjina, nego jedan od triju konstitutivnih naroda.
Suverenost države ne znači dominaciju većine nad drugim konstitutivnim narodom. Politički je paradoks da se brojnošću jednog naroda drugome određuje politički predstavnik. Ako su Hrvati konstitutivan narod, njihova ravnopravnost ne može ostati samo ustavna formula. Ona mora imati stvaran politički sadržaj. Ali hrvatska politika mora pokazati i mudrost. Rješenje hrvatskog pitanja ne treba tražiti protiv Bošnjaka, nego s Bošnjacima.
Hrvati i Muslimani, odnosno Bošnjaci, bili su saveznici 1991. godine i zajedno branili BiH. Kasniji sukob pokazao je koliko su njegove posljedice bile skupe. Zato bi danas obnova hrvatsko-bošnjačkog savezništva mogla biti važnija od bilo kakve pobjede jedne političke strane.
To ne znači da Hrvati trebaju odustati od svojih interesa niti da Bošnjaci trebaju prihvatiti nametnuta rješenja. Pravi savez moguć je samo uz uzajamno priznanje političke jednakosti. Bošnjacima treba biti jasno da ravnopravni Hrvati nisu prijetnja. Hrvatskoj da stabilna BiH ne može bez povjerenja Bošnjaka. A Hrvatima da budućnost neće osigurati ni Zagreb ni međunarodna zajednica ako sami u BiH ne izgrade političko povjerenje.
Najzdravije rješenje hrvatskog pitanja bilo bi ono koje bi Hrvati i Bošnjaci zajedno prihvatili kao pravedno. Ono, prije svega, podrazumijeva da nema dominacije jednih nad drugima, pa ni na lokalnoj razini, gdje je netko od njih većina. Ne pobjeda jednoga naroda nad drugim, nego dogovor dvaju naroda koji su povijesno upućeni jedan na drugi. U ratu su Hrvati svoje institucije stvarali jer su znali da bez političke organiziranosti neće opstati. Danas imaju Bruxelles, Washington i Zagreb kao političke adrese te snagu kakvu tada nisu imali.
Ako su Hrvati bili dovoljno snažni u ratu braniti svoj opstanak u BiH, zašto danas ne bi bili dovoljno mudri i odlučni da u miru, s Bošnjacima, izgrade BiH u kojoj će sva tri naroda biti ravnopravna, kako im to Ustav i jamči? Uostalom, to je i politika predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića. Promijenilo se vrijeme. Promijenili su se alati. Ali cilj ne bi smio biti promijenjen: ne da većina pobijedi brojčano slabiji narod, nego da ravnopravnost pobijedi preglasavanje.