U posljednjih desetak godina pojačala se kampanja protiv Herceg Bosne. Unatoč tomu što je u dokumentima Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju jasno naglašeno da Haaški sud sudi isključivo pojedincima, a ne državama ili političkim projektima, presudom Prliću i ostalima manipulira se nametanjem kolektivne krivnje i kriminaliziranjem Herceg Bosne. Jednako tako moglo bi se optuživati cijeli bošnjački narod i Armiju BiH na temelju haaških presuda Rasimu Deliću, načelniku Generalštaba Armije BiH, ili pak Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa Armije, zbog zapovjednih odgovornosti za zločine stranih boraca – mudžahedina nad hrvatskim i srpskim zarobljenicima. Čak i državu zbog međunarodnog sudjelovanja stranih vojnika (mudžahedina).
Razumijevanje nastanka Herceg Bosne zahtijeva sagledavanje ratnih okolnosti, političkog vakuuma i međunarodnih pregovora koji su oblikovali sudbinu BiH. Današnje su optužbe u funkciji političkog slabljenja Hrvata. Želi im se oduzeti u miru ono što se nije uspjelo u ratu. Nažalost, u tome sudjeluje i međunarodna zajednica. Koja zaboravlja kako su Hrvati u ratu jedini prihvaćali sve njezine sporazume: Lisabonski sporazum (1992.), Vance-Owenov plan (1993.), Owen-Stoltenbergov plan (1993.), Washingtonski sporazum (1994.), Plan Kontaktne skupine (1994.), Splitsku deklaraciju (1995.), Daytonski mirovni sporazum (1995.). Zajedničko obilježje svih tih prijedloga bilo je da su zahtijevali političko potvrđivanje kroz institucije (parlamente) predstavnika sva tri naroda. Srbi i Bošnjaci imali su ih kroz republike (BiH i RS), a Hrvati samo zajednicu (HZ HB), koja tako ustrojena nije imala državotvorne ovlasti.
Dakle, da bi sudjelovali u pregovorima i odlučivanju, trebalo je uspostaviti institucije i zastupnička tijela koji mogu predstavljati političku volju Hrvata. Stvaranjem Hrvatske Republike Herceg Bosne uspostavljen je institucionalni okvir koji je omogućio političko djelovanje, upravljanje teritorijem pod kontrolom hrvatskih snaga i sudjelovanje u međunarodnim pregovorima.
Primjerice, tri parlamenta trebala su usvojiti Owen-Stoltenbergov plan, koji je predlagao da se BiH preuredi u uniju triju nacionalnih republika: bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Čak Vijeće sigurnosti UN-a (u Rezoluciji 859) od 25. kolovoza “odlučno poziva sve tri strane da pronađu što prije pravično i ukupno političko rješenje temeljeno na slobodnoj volji”. I zbog toga, tri dana poslije UN-ova apela, 28. kolovoza 1993. ustanovljena je Hrvatska Republika Herceg Bosna. Na zatvorenom dijelu sjednice prihvatili su predloženi mirovni plan. Srbi i Bošnjaci nisu morali ustanovljavati republike jer su ih već imali. Mirovne su planove usvojili i izigrali. Unatoč tomu što je tijekom jedne večere na Ženevskom jezeru Owen nagovarao Aliju Izetbegovića i članove njegova izaslanstva da prihvate plan uz obećanje: “Dat ćemo vam teritorij Hrvata, oni svakako trebaju platiti ovaj rat.”
Iako plan o uspostavi unije triju republika u BiH nije ostvaren, HR HB sa svojim tijelima vlasti nastavila je politički djelovati. Čuvala je hrvatski narod od onih koji su sebe htjeli namiriti na njegovu štetu. Na koncu, bila je temeljni kamen za uspostavu međunarodnih sporazuma koji su zaustavili rat. Najprije su Herceg Bosnu kao potpisnika unijeli u Washingtonski, a potom i u Daytonski sporazum. Zbog njene konstruktivne uloge i danas žive Federacija i država.
Druga dva naroda ipak žele drukčiju BiH. Jedni za sebe cijelu, drugi polovinu. U tom projektu Hrvati su smetnja. I tu se krije odgovor zašto se pojačava kampanja u optuživanju Herceg Bosne.