Hrvati i Srbi u BiH dugo su odolijevali pokušajima da se na njihove odnose prenese sukob između Srbije i Hrvatske. Za to su uvelike zaslužne vodeće političke stranke dvaju naroda. U razdoblju nakon rata Milorad Dodik slovio je kao političar koji smiruje napetosti i stvara tolerantnije ozračje. Upravo je to razlog zašto je njegov nedavni zaokret mnoge iznenadio. Dodik je posljednjih mjeseci poslao nekoliko poruka na kakve Hrvati od njega nisu navikli. Najnovija je prijetnja zabranom obilježavanja godišnjice osnutka Treće bojne 103. brigade HVO-a, postrojbe koja je branila Derventu i Posavinu. Prije toga oštro je kritizirao koncert Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu te podržao inicijativu za zabranu veličanja NDH i upotrebe ustaških simbola.
Napetosti dodatno pojačavaju izjave oporbenih političara u Republici Srpskoj. Draško Stanivuković je, primjerice, u Gračacu u povodu Dana svetoga Save izjavio kako “ne treba zaboraviti Republiku Srpsku Krajinu” te da “ova zemlja pripada nama”. Njegove riječi izazvale su žestoke reakcije Hrvata. Jednako kao i izjave koje dolaze od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji optužuje Hrvatsku da potiče prosvjede protiv vlasti u Srbiji te da je sklopila vojni savez s Albanijom i Kosovom usmjeren protiv Srbije. S druge strane, Hrvatska Srbiji zamjera nabavu kineskih hipersoničnih balističkih raketa zrak–zemlja.
Oštrija retorika dijelom je pojačana i činjenicom da je i u Srbiji i u BiH izborna godina.
Miloradu Dodiku već se dulje zamjeraju navodna blagonaklonost prema Hrvatima i dobri odnosi s Hrvatskom, osobito nakon što je prije tri godine dopustio dolazak predsjednika Zorana Milanovića u Republiku Srpsku. Tada je Milanović 103. brigadu HVO-a Derventa odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog. Dodik je to vjerojatno dopustio jer razumije tešku sudbinu Hrvata u RS-u. Od oko 220.000 njih prije rata, ostalo ih je tek oko 15.000. U Derventi su prije rata činili većinu, a danas ih je tek nekoliko stotina.
U veljači 1992. osnovana je 103. brigada HVO-a, koja svoj dan obilježava krajem ožujka, u spomen na žestok otpor derventskih branitelja. Iako je Derventa pala, obrana je omogućila evakuaciju civila i usporila neprijateljsko napredovanje prema Posavini. Braniti posavsku ravnicu bilo je iznimno teško. Srpske snage, potpomognute oklopno-mehaniziranom tehnikom JNA i paravojnim postrojbama zauzele su tijekom 1992. niz gradova – Bosanski Brod, Modriču, Bosanski Šamac, Brčko, Derventu i Odžak. Unatoč tome, otpor branitelja uvelike je usporio njihovo napredovanje.
Neprocjenjiv je doprinos derventskih branitelja obrani Posavine i šireg hrvatskog prostora. Boreći se na vlastitoj bojišnici, usporili su planove teritorijalnog povezivanja prostora uz Savu s tadašnjom Republikom Srpskom Krajinom u Hrvatskoj – projektom čije se političke sjene osjećaju i danas.
Ratna događanja i dalje su snažan politički instrument. Bez zapaljive retorike teško je postići politički uspjeh. Shvatili su to i oni koji su u politiku ušli kao umjerenjaci – Dodik i Stanivuković. Na početku su obećavali “novi dašak svježeg zraka” u bh. politici, no kada su shvatili da priče o ekonomiji, ekologiji i drugim životnim temama ne donose glasove, posegnuli su za provjerenim receptom – zapaljivom nacionalnom retorikom.
Tako se osvajaju birači. Tako se grade mitovi. Zato bi Stanivuković jednog dana mogao postati predsjednik RS-a, a Dodik nacionalni heroj. I upravo zato danas prijeti zabrana obilježavanja obljetnice derventskim braniteljima – jer se političke pobjede ne grade na istini.