Bivša hrvatska glumica Edita Majić prošle je godine navršila 55 godina. Njezina životna priča, koja ju je odvela od blještavila pozornice do potpunog osamljeništva, i danas plijeni pažnju javnosti kao jedna od najneobičnijih preobrazbi u povijesti hrvatske umjetnosti. Rođena u Splitu 24. siječnja 1970., Edita je svoj umjetnički put započela studijem slikarstva na Pedagoškoj akademiji, da bi ga kasnije zamijenila studijem glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
Prvu značajnu ulogu ostvarila je u predstavi “Salome” splitske redateljice Nenni Delmestre, nakon čega se pridružila ansamblu zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella. Tijekom svoje relativno kratke, ali iznimno uspješne karijere, Majić je osvojila brojne prestižne nagrade. Među njima su Zlatna arena na Pulskom filmskom festivalu 1999. za ulogu u filmu “Da mi je biti morski pas”, Nagrada Hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu, Nagrada na Festivalu malih scena u Rijeci te Nagrada “Fabijan Šovagović” na Festivalu glumca u Vinkovcima.
U travnju 2004. godine, na vrhuncu karijere, Edita je šokirala javnost odlukom da napusti glumački život i ode u samostan Sv. Josipa u španjolskoj Ávili. Uzevši redovničko ime Edita Marija od Križa, pridružila se redu karmelićanki, jednom od najstrožih katoličkih redova. Međutim, 2017. godine odlučila se na još radikalniji korak – život u potpunoj samoći kao pustinjakinja. Danas boravi na lokaciji poznatoj kao Desierto de Cristo Rey (Pustinja Krista Kralja), gdje dane provodi u molitvi i kontemplaciji.
Kada je objavljeno kako se Edita odlučila za pustinjački način života, njezina majka Jadranka Kanajet o tome je govorila u intervjuu koji je dala za Bitno.net. – Već dugi niz godina ona je osjećala da je Bog zove na drukčiji i radikalniji način življenja. Od samog početka znala je i koji je to način. Bilo je to pustinjaštvo. Život izvan samostana na pustom i osamljenom mjestu, nenaseljenom i u samoći. Godinama se molila i pitala želi li Bog to zaista od nje? Pustinjaštvo? Kako to ostvariti, kako izići iz samostana, kamo poći? Uz njenu molitvu, čitanja knjiga o svecima pustinjacima i općenito o pustinjaštvu, njezina čežnja iz dana u dan sve je više rasla. I tako sedam godina. Edita je čekala. Čekala je volju Božju – rekla je Jadranka u razgovoru.
U samostanu je Edita živjela prema strogim pravilima karmelićanskog reda. Provodila je sedam mjeseci godišnjeg posta, živjela bez modernih pogodnosti, posvećivala se svakodnevnoj molitvi i radu te održavala minimalan kontakt s vanjskim svijetom.
Na pitanje zašto se odlučila za tako radikalnu promjenu, jednom je odgovorila: “Za sve je zaslužan Bog. Ja sam obična grešnica kojoj se on smilovao. Nikakva moja žrtva nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam.”
O Editi je HRT-ova novinarka Nada Šurjak snimila i dokumentarac “Edita Marija od Križa”. – Mala čuda događala su se na snimanju filma. Boraveći kod Edite, imala sam viziju krila i čula sam njihov šum. Kad sam se vratila u Hrvatsku, otišla sam u biblioteku pronaći knjige o anđelima i u prvoj koju sam uzela pronašla sam odgovor na svoje pitanje. Pisalo je “tamo gdje se vaše želje susreću s potrebama svijeta, tamo ćete čuti šum krila anđela” – ispričala je prije nekoliko godina Nada Šurjak u intervjuu za Večernji list.