Od pojave super radara, milijuni vozača pažljivo prate cestu sa strane kako bi na vrijeme uočili provjere brzine i zakočili.
Jedna od glavnih sumnji i nagađanja su navodno vrlo velike udaljenosti, odnosno stvarni domet, kamera koje se koriste u nadzoru prometa.
Međutim, kamere uglavnom “snimaju” na znatno kraćoj duljini, što je jasno definirano tehničkim mogućnostima uređaja.
Fiksne kamere za brzinu, kada govorimo o GATSO RT4 uređaju, koje se najčešće postavljaju uz ceste, imaju raspon mjerenja brzine do 100 metara.
U tom rasponu kamera može točno izmjeriti brzinu vozila, snimiti jasnu fotografiju i snimiti registarsku oznaku. Minimalna udaljenost na kojoj sustav počinje mjeriti je otprilike deset metara, što znači da kamera ne snima cijeli dio ceste, već određeni segment.
Kamera ne snima kontinuirano vozila koja se približavaju s velike udaljenosti. Iako se kućište može vidjeti izdaleka, sam uređaj aktivno bilježi prekršaj samo kada se vozilo nalazi unutar zone mjerenja. To je područje u kojem su točnost očitanja i kvaliteta fotografije dovoljni za pokretanje prekršajnog postupka, piše Jutarnji list.
Stoga tvrdnje da fiksne kamere snimaju s udaljenosti od nekoliko stotina metara ili čak kilometara nisu istinite kada su u pitanju sustavi koji se pretežno koriste u prometu. Veći dometi mogu se odnositi na policijske radare ili laserske uređaje u mobilnim kontrolnim točkama, ali ne i na klasične kamere u stacionarnim kućištima.