Na djelu je zukanizacija – ili, možda još i gore! – ramoizacija bošnjačke politike. Zna to i Dodik pa nerijetko pada u sevdah. U biti, nema mu tko ozbiljan, ozbiljno uzvratiti. Nema takvih u Bošnjaka. Samo isprazno domoljublje i, evo sad, i zveckanje – brigadama.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Vremena kada su mediji, poglavito oni pod kontrolom tzv. probosanaca, brojili koliko je Milorad Dodik čekao ispred vrata kako bi ga primio Vladimir Putin, nisu bila tako davno. A, onda je, usred toga bošnjačkoga ironiziranja pohoda eresovskog vožda Moskvi, došlo vrijeme da eresovski Baja pohodi majčicu Rusiju gotovo na mjesečnoj razini. I, kako je utjeha dobra – kome ju je Bog dao – u političkom su se Sarajevu potom tješili kako ga Vladimir (gotovo) Veliki prima onako u dokolici. Biva, povremeno proglasi dane otvorenih vrata u Kremlju, a laktaški lola samo vreba…
Plan B
A evo, i nakon slučaja ćirilične inačice Hutingtonova Sukoba civilizacija koju su banjolučki poklisari netom promovirali u Washingtonu, minimizira se pohod eresovske trojke Dodik & Cvijanović & Tršić-Babić američkoj metropoli. Poglavito onaj dio vezan za Bijelu kuću. Tako prvi federalni pendrek, napustivši nakratko teretanu, veli kako je prvi Srbin s ove strane Drine (a i Save) osokoljen susretima po hodnicima i zahodima američke administracije. To je temelj njegova separatizma, u službu kojega je upregnuo i teoriju o kršćanskoj ugroženosti usred – drži Ramo Isak – multi-kulti BiH. Njezina federalnog dijela, napose…
Drugi pak osebujnik u Bošnjaka, koji je ne tako davno pokušao s predsjednikom SNSD-a sve riješiti onako kako inače rješava probleme po bugojanskim birtijama, tvrdi kako je Mile zapravo revolucionar bez hrabrosti da povuče potez. Za razliku od njega, vizionara – koji, replicirajući na Dodikovu tvrdnju kako će Republiku Srpsku kad se ocijepi u roku odmah priznati 15 zemalja, uzvraća prijetećim proglašenjem Republike Bosne i Hercegovine. Koju, misli (…) Zukan Helez, nitko ne treba priznavati. Biva, priznata je (još) 1992. Uz to, taj se državni ministar obrane polako promeće u ministra ratnog, pa veli: u slučaju da ne prođe Republika, postoji plan B. Potpuno, prijeti taj bugojanski nokauter, razrađen, zakonit i spreman. A onda, neustrašiv je, nikomu neće biti dobro. Odcjepljenome Miloradu naročito…
Hej, haj, brigade…
Nije lako tvrditi, ali dojam je kako novopromovirani (listopadski) pretendent na Alijinu mitsku fotelju u sarajevskoj Titinoj 16, Samir Efendić zna ponešto o Zukanovu planu B, pa i on upire prijeteći kažiprst put Laktaša. Tvrdi, naime, taj magistar iz Kuala Lumpura kako su Bošnjaci – ma gdje bili! – puno brži od Bajinih (i inih) Srba. I prije negoli Dodiku stigne priznanje 15 država, bit će formirano, siguran je taj sarajevski novogradski načelnik iz Goražda, najmanje 15 brigada koje će braniti ovu zemlju. A, moglo bi se, evo, pretpostaviti i kako će svaka od tih Efendićevih (i Zukanovih) brigada napasti i svaku od država koja prizna Srpsku. Pošteno, 15 na 15!
Ne znam – možda je do mene – ali kad neki od bošnjačkih političkih prvaka govori o zemlji, državi… to mi djeluje nekako virtualno. Jer, gdje će te brigade braniti Republiku od, evo, Dodika? U Banjoj Luci, Trebinju, Foči… da sad ne idemo (i) u zapadnu Hercegovinu!
Uz to, kredibilnosti bošnjačke trojice mušketira najbolje ilustrira to što ignorantski govore o političaru koji je, prije negoli će u Washingtonu razgovarati s ministrom obrane SAD-a, Peteom Hegsethom i predsjedavajućim Zastupničkog doma SAD-a, Mikeom Johnsonom, bio u posjetu Tel Avivu i sastao se s Benjaminom Netanjahuom i kompletnom Izraelskom vladom, a prije toga, 31. siječnja s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom u Budimpešti. Svi ti gore pobrojani zukani ne mogu dobaciti ni blizu tih Dodikovih dometa. Ni uz pomoć onih 15 brigada magistra Samira.
Bio jednom jedan amanet
Kaže, doduše, ministar ratni kako BiH ima saveznike, pa nabraja SAD i Tursku. Naročito je, međutim, zanimljiva ova druga (saveznica). Jer, kad god se spomene, malotko se ne sjeti Alijina amaneta. I, uistinu, lijepe su stare uspomene… No, jučer je Ankaru pohodio Aleksandar Vučić, i tijekom susreta s Recepom Tayyipom Erdoganom trenutačne veze Srbije i Turske ocijenio kako zlatno doba. Nije, dakako, lako srbijanskome predsjedniku sve vjerovati. Ali, brojke govore više od (tisuću) riječi; Te su dvije zemlje u 2024. dostigle obim trgovine od 3 milijarde eura, izravna turska ulaganja dostignula su 405 milijuna eura, a prema službenim podatcima turske kompanije u Srbiji zapošljavaju 10 000 ljudi. I, sve to bez – amaneta.
Sve spomenute tlapnje, trojice potencijalnih zlatnih ljiljana, zapravo samo govore o tome kako Bošnjacima fale ozbiljni, kredibilni političari koji neće rabiti retoriku svojstvenu onoj kavanskoj – pred fajrunt. Ili, poslije njega. Na djelu je, naime, zukanizacija – ili, možda još i gore! – ramoizacija bošnjačke politike. Što, uz sve one koji su prethodili ovim aktualnim veselnicima, sugerira kako Bošnjaci nisu dali ozbiljna političara još od Džemala Bijedića. U čijoj su tragičnoj smrti u siječnju 1977. u blizini Kreševa neki prepoznali rukopis nekadašnjeg pitomca NKVD-a, istureno odjeljenje – Kumrovec.
Silajdžićevo proročanstvo
Istina, Haris Silajdžić je svojevremeno pokazivao te kapacitete, ali, okupiran nekim drugim stvarima i (možda) nestrpljiv postati Alija umjesto Alije, nije dugo izdržao na političkoj sceni. Ali, uza sve njegove mane, ovi gore spomenuti uistinu ne mogu – ne smiju! – stati u istu rečenicu s tim bivšim šefom bh. diplomacije. Uostalom, prije 20 godina, Silajdžić je upozoravao što će donijeti „slučaj Komšić“, baš u trenutku kada je Zlatko Lagumdžija Hrvatima podmetnuo toga Zlatnog Ljiljana. Ovi današnji, ne vide ni što će biti sutra – osim subote! – već samo kronično igraju s crnim figurama protiv Dodika. Riječju, nema Baje u Bošnjaka!
A, Mile, dakako, zna s kim ima posla, pa se sve više sprda sa, kako voli kazati, sarajevskom (političkom) čaršijom. Tako je, slaveći pobjedu svoga predsjedničkog kandidata Siniše Karana, okrenuo ćurak – ne naziva ih više muslimanima, nego balijama. Ali, citirajući Elmedina Konakovića, koji je svojevremeno pustio suzu tešku mušku konstatirajući kako ih – Trojku, naime – napadaju združeni: ustaše, četnici i balije.
Bjež’te, eto Karana!
Ovi su zadnji, prema Konakovićevoj nomenklaturi, oni (Bošnjaci) izvan – Trojke. Mada, nije to lako identificirati. Primjerice, Haris Zahiragić nedavno je napao Mirsada Čemana iz Naše stranke. Biranim riječima, kako to samo on zna. “Lažeš, pseto balijsko! I ne, nije uvreda napisati istinu, jer oni su ponosni na svoj baliluk, uvreda je lagati i stavljati nekome riječi u usta u prime time emisiji“, napisao je na Twiteru taj jurišnik Temeljne u Bošnjaka.
Lako je, zapravo, Dodiku! Šlagvort mu redovito daju politički uistinu devastirani Bošnjaci, kojima sad evo prijeti i Sinišom Karanom. Požalit će, veli, za njim kad vide što će im novi predsjednik raditi. Nije, srećom spominjao ni jednu, a kamoli 15 brigada…