Ovih dana ili točnije reći danas 29/30. listopada 2023. godine, vjerovali ili ne navršava se puna 31.godina od pada Jajca i raseljavanja našeg rodnog Pougarja.
Zapitajmo se, tko od nas koji pamtimo jedan od najtežih dana u našem životu može uopće pomisliti da je već prošlo tri desetljeća od našeg egzodusa i raseljavanja Pougaraca sa svojih stoljetnih ognjišta.
Te, duge 3 godine pustošenja, 35 mjeseci strašnog rušenja ili 1049 dana velikog uništavanja, ostavilo je duboke tragove na svima nama i velike ljudske traume koje se i danas na svakom koraku u našem kraju vide i kod svakog od nas još uvijek osjećaju.
Treba biti pošten i pravedno govoriti u ovim teškim trenutcima, da je puno godina ranije od samog početka i ovog nesretnog rata, ili bolje reći početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, područje našeg Pougarja, zahvatila tkz. euforija ekonomskog iseljavanja, koja se još do danas nije zaustavila, te se na žalost zbog istih razloga i danas ponavlja.
Tada, prvenstveno zbog nedostatka radnih mjesta i traženja zaposlenja u inostranstvu, prvim odlascima trbuhom za kruhom u Sloveniji, odlaskom radno sposobnih Pougaraca, a zatim odlasci naše omladine na daljnja i nepovratna školovanja, studije, počevši od Jajca, Travnika, Banja Luke, Sarajeva, Zagreba i Ljubljane, a danas se to proširilo i dalje, preko Alpa i Austrije, Italije, Njemačke, do hladne Švedske i sjeverne Skandidavije, Japana i preko Amerike do Kanade, pa sve do daleke Australije.
Ipak, najmasovniji odlazak i prinudni egzodus Pougaraca dogodio se na današnji dan, krajem 1992. godine. Tadašnjim padom Jajca i osvajanjem našeg Pougarja od strane srpske vojske, u povijesti je započelo najveće raseljavanje našeg naroda, koje se i tri desetljeća poslije nije uspilo oporaviti, niti mnogi pokušali vratiti svojim kućama, već nastavio masovno raseljavati i nepregledno naseljavati cijeli svijet.
Dakle, protjerani ratnim strahotama, ne svojom voljom, bili smo primorani tada napustiti svoja ognjišta i otići u izbjeglištvo s vrećicom u ruci, bježeći glavom bez obzira u nepoznat svijet.
Što reći tri desetljeća poslije, nego da godišnjica i postoji da se sjećamo, tih nepreglednih kolona u kojima se rađalo i umiralo, padalo i dizalo. Ali, prevaljujući trnoviti put rodnog Pougarja, Ranče, kada su preko Hamandžića kolone izbjeglih i shrvanih ljudi, dospijevale prvo na prostore slobodnog Turbeta, Travnika, Viteza i Busovače, te drugih općina Središnje Bosne, gdje samo nekolicina njih zastade.
Od tada, pa sve do danas većina protjeranih Pougaraca nastavlja svoj daljnji put bez povratka, proživljavajući kalvariju, tražeći utočište tada na slobodnom prostoru Livna, Tomislavgrada, Neuma, preko Splita, Zagreba i cijele Hrvatske, Slovenije, gdje je dosta pougaraca radilo, pa sve do zemalja zapadne Evrope, raseljavajući se diljem svijeta, tražeći svoje mjesto pod suncem i novo utočište.
Danas, kad se sjećamo 31. godinu poslije, čini mi se da ipak najteže pada našim starijim ljudima i njihovim potomcima, suočiti se s golom istinom i činjenicom, da je tako mali broj naših ljudi, odlučio se vratiti na svoja ognjišta i našim praznim kućama, gdje smo stoljećima prije obitavali, rađali se, živjeli, radili i umirali.
Moramo priznati sebi i pogledati hrabro u oči goloj činjenici i reći, da nas je danas i svakim danom sve manje. Mnogi su od onih koji su odmah skupili snage i suočili se sa surovom stvarnošću već pomrli, ali ohrabruje manji broj naših ljudi, koji se odlaskom u mirovinu vraćaju svome rodnom zavičaju, te zasukujući rukave i pljujući u šake, kreću ponovno po ne znam koji put dizati se iz pepela, izgrađujući svoje kuće, i pod svoje stare dane oživljavati drage uspomene na svoje prekrasno djetinjstvo i rodno Pougarje.
Ali, sam povratak i početak masovnijeg naseljavanja naše općine Dobretići, čini mi se nikako da krene, a možda i zbog samih činjenica, i još uvijek nedostatka minimalnih uvjeta za osnovni život ljudi, kao što su radna mjesta i zapošljavanje, ili neophodna komunalna infrastruktura u donjim selima.
Danas, ipak tri desetljeća poslije, kad se s osjećajem tuge, sjećamo naših u povijesti najtežih dana. Treba biti realan i napisati, da su napravljeni značajni pomoci s ledine u instituciju, koja pruža polje uvjete i sve usluge administracije, te socijalne zaštite ljudi, tako da su se u Pougarju mnoge stvari na bolje promijenile.
Posebno od kad je 1998.godine osnovana i formirana naša općina Dobretići, tako da se ove 2023.godine navršilo četvrt stoljeća, ili 25 godin funkcioniranja općinske administracije, koja je na posljednim lokalnim izborima dobila 5. po redu i najmlađeg izabranog načelnika u BiH, Ivu Čakarića koji svoj drugi mandat, istinski živi i radi sa svojim narodom.
U općinskoj administraciji zaposlenje je našlo još desetak mladih osoba, koje svoj posao obavljaju stručno i na zadovovoljstvo gradana, a što ne kazati da je u našu novoformiranu općinu Dobretiće, uloženo premalo sredstava s viših nivoa vlasti počevši od F BiH, pa i R. Hrvatske koja nesebično pomaže druge općine u BiH, gdje hrvati žive.
Podsjetimo da je 2008. godine, to jest prije petnestaktak godina Pougarje tek preko Jajca povezano modernom prometnicom s ostatkom svijeta, napravljena je nova zgrada općine, šumarije, elektropriivrede, telekoma i policije, čime su stvorene osnovne konture za minimalno funkcioniranje općinske administracije i ozbiljnijeg povratka ljudi.
Ipak, najveći nedostatak Pougarju, ali i potencijal nisu zgrade, već naši ljudi koje imamo u raseljenom stanovništvu, a posebno nam nedostaju ti mladi, sposobni i obrazovani kadrovi, koji nisu ni rođeni u Pougarju, a vidimo da svoju punoljetnost stiču daleko od rodnog zavičaja i danas žive raseljeni, naseljavajući se diljem svijeta.
Ovo je naša današnja stvarnost, rekao bih ipak sa sretnim završetkom i ako se nije u potpunosti potvrdila ona naša stara pougarska izreka: «Gdje nikli tu i obikli», ali danas smo opet slobodni ljudi i živimo ko svoji na svome. Rodni zavičaj nam je tako postao cijeli svijet, ostvario nam se stoljetni san, formirali smo svoju općinu Dobretiće, povezali se prometno s susjednom općinom Jajce, nismo više tako izolirani, gradimo potrebnu infrastrukturu ceste, struju, vodu i internet po našim selima, ali nismo više autohtoni, jer živimo, školujemo se i obrazujemo po svim stranama svijeta, na sreću svoju starost i završetak života dočekujemo gdje smo i rođeni.
I ako nas, svugdje trenutno više, nego u rodnom Pougarju ima, pokazali smo se sposobnim, vrijednim i pametnim, a naši su mnogi ljudi obnašali visoke državničke i crkvene dužnosti. Imali smo ministre u vladi, svoga biskupa fra. Marka Dobretića prije 300 godina, i narodnog svetca Jozu Furundžiju kojem je obnovljen grob, povodom stogodišnjice smrti, na koji mnogi Pougarci dolaze, mole se vjerujući u njegov zagovor.
Mnogi pougarci i danas rade u državnim institucijama na rukovodnim pozicijama, kao ravnatelji u javnim poduzećima, urednici u tiskanim i na drugim elektronskim medijima, TV gdje su stigli kao dobri i popularni novinari, priznati liječnici dr, i medicinske sestre. Na stotine sposobnih inžinjera, dobrih pravnika, profesora i učitelja, svijeskih putnika i menadžera, politoga i psihologa, do više uspješnih sportaša i reprezentetivaca koji su stigli do Olimpiskih igara.
Posebni su naši svećenici i časne sestre, među kojima se ističu mladi i obrazovani, prvi doktor znanosti iz Pougarja i bivši urednik Svijetla riječi dr. Drago Bojić, mg. Stipo Alandžak profesor, pedagog i odgajatelj u Visokom, te na sebi posve svojstven način naš svećenik, misionar fra Juro Tokalić , a ima nas i u svim drugim ljudskim staležima.
Evo, i ako je još jedna lijepa, a na žalost za nas mnoge sumorna jesen, Svi Sveti su i dan Mrtvih ispred nas, gdje ćemo se opet kod naših kuća okupiti, i grobove posjetiti, cvijeće donijeti i svijeću upaliti, te zajedno pomoliti za pokoj duše naših najmilijih.
Isto, tako svakodnevno gledamo da su pred nama na žalost nova i izazovna vremena ratovi u kojima vinu nedužni ljudi i svjetska kriza, ali za mnoge od njih i teška zima.
Zato dragi Pougarci ne zaboravite svoje Pougarje, te iskoristite svaki slobodni trenutak i mogućnost da posjetite rodni zavičaj, upoznate ljepote i specifični način života svojih predaka, jer oni su ti koji Vas zovu da se vratite ovdje, gdje je trenutno najsigurnije i za vas sve davno i započelo.
Ostaje nam na kraju da se s velikim žalom sjećamo naše prošlosti i potpune naseljenosti našeg Pougarja, a možda opet jednog dana ponovno se vratimo i naselimo u našem lijepom kraju, te zaključimo da nismo izumrli već samo privremeno spriječeni i raseljeni, a ne zaboravimo da se povijest samo ponavlja, a teška vremena prolaze.
FB/pougarci i prijatelji