Sve dok budemo podizali spomen-obilježja osvajačima i napadačima na Bosnu, a zanemarivali višestoljetne svjedoke našega postojanja i u dnevnim političkim i nacionalističkim trvenjima prepuštali ih zapuštenosti i propadanju, nećemo voljeti ovu zemlju, a ni sebe. To je gorka istina
Još je slavni Oscar Wilde rekao da u nekim zemljama ništa nije nemoguće, osim korjenite promjene. Vrijedilo je u kontekstu ove teme i navedene misli zaviriti i u rječnik, pa vidjeti da se promjena definira kao mijenjanje u nešto drugo ili drukčije. E upravo ta drugost i drukčiji nepremostivi je jaz između sebe i mijenjanja sebe, izlaska iz uskogrudnih, sebičnih pogleda i shvaćanja. U vremenu informatičko-komunikacijskoga napretka nismo uspjeli izići iz svojih svjetonazora, u dobu globalne blizine svega i brzine razmjene informacija, nismo naučili sebe da učimo o drugom i drukčijem. Napose, nismo naučili mijenjati se. Baš kao i u pjesmi u zaglavlju, patit ćemo u nadmudrivanju i pretjecanju tko je veći, stariji, važniji, snažniji, dok Rijeka što se Životom zove protječe i odlazi. Možemo se mi kititi multi-kulti prefiksima, busati u prsa obljetnicama susreta svetoga Franje i sultana, Ahdnamom i drugim svijetlim primjerima kojima nas povijest poučava. Džaba sve ako robujemo ignoranciji, nijekanju drugoga i drukčijega i dnevnoj politici. Tada smo daleko od iskoraka ka susretištu, razumijevanju bližnjega. Tada smo daleko od promjene!
Stoje dva brda i pate dok se bude jer jedan drugom nije htio biti dol. A rijeka Života ne putuje nijednom od njih tek klancem što ga prave a za njom ostaje bol. (Poniznost košta, Marko-Antonio Brkić)
Tu smo negdje zapeli, evo već predugo, čak i za povijest! Trpi sve: zemlja, društvo, narodi, obrazovanje, kultura, povijest. Sve je podložno iskrivljivanju, reviziji i prilagođavanju potrebama i interesima trenutka i politike. Najzorniji svjedok toj tezi jest crkva svete Marije u Jajcu, biser srednjovjekovne arhitekture stare bosanske države. Crkva je to, koja bijaše podignuta u nekadašnjem kraljevskom gradu Jajcu, gdje rado obitavahu kraljevi i kraljice ove zemlje, a o čemu danas svjedoče brojni spomenici srednjovjekovne provenijencije, kako ga mnogi nazivaju, kontinentalnoga Dubrovnika. Nema sumnje da spomenuta crkva, po svojim dimenzijama i ljepoti, posebice zvoniku, u kojem su nakon pada Srpske Despotovine bile pohranjene moći svetoga Luke, koje kraljica Mara spasi iz Smedereva i donese u kraljevsko Jajce, predstavlja biser u dijademi srednjovjekovlja u gradu na Plivi. I umjesto da se dičimo i slavimo da je i danas u kakvom-takvom stanju očuvana i da je Osmanlije po zauzeću grada nisu srušile nego kasnije prenamijenile u džamiju, crkva je već dugi niz godina jezgro raspora. Baš u duhu Wildeove izjave da ništa nije nemoguće, taj materijalni primjer kontinuiranoga trajanja umjesto simbola zajedničke prošlosti postaje simbolom razdora. Ako je tada pretvaranje crkve u džamiju bilo simbolom trijumfa i obilježavanja dominacije, danas bi bar suvremenom, obrazovanom i otvorenome čovjeku jedan ovakav spomenik trebao biti simbolom međureligijstva, susreta s drugim i okosnice zajedničke prošlosti. Zar bi današnje nepostojanje nekadašnje džamije a onda crkve u Đakovu, nekadašnje crkve a onda džamije u Bihaću i nekadašnje crkve a onda nekadašnje džamije u Jajcu, bilo bolje?! Zar bi bilo bolje da su srušene, da se tako pokazao trijumf, ili da su očuvane kao Božje kuće?
Stožer naše povijesti
Ništa kod nas nije nemoguće, osim spremnosti da sagledamo širi povijesni okvir i da povučemo jasnu distinkciju onoga doba i našega vremena. Zar i u 21. stoljeću da se poput brda trvemo i nadmudrujemo tko je veći i stariji, da dominiramo dok Rijeka što se Životom zove prolazi baš poput Plive i Vrbasa? Crkva svete Marije sa zvonikom svetoga Luke ili džamija Sulejmana II., zovite je kako god hoćete, jedan je od stožera naše povijesti, golemo kulturno i povijesno blago. Tu se naš posljednji kralj Stjepan Tomašević okrunio za kralja Bosne. Naglasak na naš, kralj Bosne! Tu je ispisivana povijest zajedničke nam domovine. Samo još da shvatimo da je ta povijest i moja, ona i prije i poslije 1463.! Da je taj kralj i moj, da je ta crkva ili džamija i moja. E to kad shvatimo, i promjena će biti moguća. Do tada, držat ćemo i sebe ali i taj simbol naše prošlosti taocima trenutka vremena. A ona Rijeka će protjecati i odlaziti.
Multiperspektivnost – put ka razumijevanju
Iz studijskih dana sjećam se profesora iz osmanistike koji nam je pikanterijama i zanimljivim detaljima znao približiti tretirano razdoblje koje smo izučavali iz višestoljetne povijesti osmanske države. Jedna od zanimljivosti koja mi je ostala urezana u sjećanje jest i ona o prepisci pape i sultana, gdje je prvi poručio osmanskom sultanu da je kršćanska vojska toliko brojna da kada bi se nebesa sručila na zemlju, pala bi prvo na njihova koplja. Iz Stambola je hitro stigao odgovor da će sultanov konj još ove jeseni zob i raž jesti s rimskih oltara! Koliko god ovakva korespondencija bila uvredljiva, i gotovo blasfemična, radilo se o čistoj propagandi, nadmetanju i odmjeravanju snaga. Danas bi to suvremenim rječnikom nazvali medijskim ratom ili čak metodama specijalnoga ratovanja. Zar smo do danas ostali na razini komunikacije i nekoliko stoljeća staroga nadmetanja?! Dičimo li se time? Navedena propagandna djelatnost pape i sultana može se sagledati samo i jedino u povijesnom kontekstu, kako bi bila iole razumljiva i prijemčiva. U svakom drugom kontekstu, ne daj Bože suvremenom paralelizmu, bila bi kriva.
U sebi moramo razvijati tu multiperspektivnost, koja nije slabost, nije znak poraza pred drugim i drukčijim, nego iskorak prema razumijevanju, upoznavanju i uvažavanju drugoga i drukčijega. A gdje je toga više potrebno nego na onim geografskim širinama i dužinama koje su od iskona bili susretišta različitosti. Napose, moramo voljeti svoju zemlju, moramo poštovati i doživljavati njezinu prošlost svojom, ne fragmentarno, po ideološkom, vjerskom ili bilo kojem drugom nahođenju. Crkva u Jajcu je pokazatelj kako volimo ovu zemlju. Sve dok budemo podizali spomen-obilježja osvajačima i napadačima na Bosnu, a zanemarivali višestoljetne svjedoke našega postojanja i u dnevnim političkim i nacionalističkim trvenjima prepuštali ih zapuštenosti i propadanju, nećemo voljeti ovu zemlju, a ni sebe. To je gorka istina.
/Tekst je objavljen u knjizi Kalendar sv. Ante 2023. Kliknite ovdje i nabavite svoj primjerak koji će vas svojim sadržajem pratiti tijekom cijele godine./