DW je analizirao fenomen Srbije i činjenicu da se ta zemlja u njemačkim medijima često označava kao huškač nemira, zemlja koja uznemirava svoje susjede
Zašto se Srbija toliko naoružava, zašto je nazivaju huškačem nemira i naoružavaju li se neke zemlje zato što žele biti vojna sila ili samo zamjenjuju zastarjelo oružje? Deutsche Welle (DW) pokušao je dobiti odgovore od analitičara .
– Ova vijest trebala bi uzbuniti Zapad i susjede Srbije – napisao je nedavno njemački list Die Welt.
Ali taj list piše i da bi naslov trebao glasiti “Sprema li Srbija novi rat na Balkanu?” i to zato što je Srbija navodno kupila 20.000 iranskih dronova tipa Shahed-136.
DW je analizirao fenomen Srbije i činjenicu da se ta zemlja u njemačkim medijima često označava kao huškač nemira, zemlja koja uznemirava svoje susjede.
Upit DW-a upućen Predsjedništvu Srbije da prokomentira pisanje nekih njemačkih medija ostao je bez odgovora, ali je zato na navedeni tekst promptno reagirala veleposlanica Srbije u Berlinu Snežana Janković:
– Ne, Srbija se ne sprema za rat, već za budućnost – napisala je u demantiju objavljenom u Die Weltu.
Kako je napisala, između ostalog, Srbija se sprema za Expo u Beogradu 2027. godine.
– Srbija brine o svojoj sigurnosti i modernizira svoju vojsku, kao i mnoge druge europske zemlje, ali isključivo u obrambene svrhe – istaknuo je Janković.
Deutche Welle piše da je činjenica da je Srbija započela modernizaciju svoje vojske i prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Činjenica je također da, kako ističe veleposlanik Janković, to rade i druge europske zemlje.
Ali ne samo europski, nego i svjetski.
Prema podacima Instituta za istraživanje mira SIPRI, 2022. godine globalna svjetska vojna potrošnja dosegla je vrhunac, a europske zemlje bilježe najveći porast potrošnje za naoružanje od kraja Hladnog rata.
Razlozi za naoružavanje
Ali što je specifično kada je u pitanju srpsko naoružavanje, odnosno koji su razlozi za to?
– Na prvom mjestu je proces modernizacije naoružanja Oružanih snaga, budući da srpsko naoružanje datira još iz vremena bivše Jugoslavije i nije adekvatno globalnom sigurnosnom okruženju i tehnološkoj transformaciji – kaže dr. sc. Vuk Vuksanović, viši istraživač u Beogradskom centru za sigurnosnu politiku (BCBP) i suradnik LSE IDEAS, vanjskopolitičkog think tanka pri Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (LSE).
Upravo iz tih razloga vojni analitičar iz Beograda Aleksandar Radić kaže da se “Srbija mora modernizirati”.
– Vojno neutralna zemlja mora biti samodostatna u svakom pogledu kada je u pitanju njena obrana, za razliku od okruženja Srbije koja je u NATO-u (osim BiH) i ima mehanizam kolektivne obrane te stoga može preispitivati neke potrebe – smatra Radić.
No, Sarajevo sasvim drugačije procjenjuje motive naoružavanja Srbije.
– Po mom mišljenju, modernizacija Vojske Srbije samo je paravan za stvaranje vojne sile koja će u budućnosti omogućiti projekciju sile na ove prostore iz Ruske Federacije nakon završetka rata u Ukrajini – kaže vojni analitičar Nedžad Ahatović.
Ono u čemu se slažu i sarajevski i beogradski analitičari je da Srbija, kako kaže Vuksanović, “proces naoružavanja koristi kao instrument vanjske politike gdje Srbija smatra da na taj način može bolje riješiti regionalne sporove, poput status Kosova, te može bolje balansirati između velikih sila, ali i graditi bolje odnose sa zemljama koje ga opskrbljuju oružjem”.
Istodobno, kako kaže vojni analitičar Radić, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u domaćem javnom mnijenju stvara sliku jake države.
Početkom srpnja Vučić je, obrazlažući odluku o uvođenju moratorija na izvoz streljiva i bilo kakvog naoružanja i oruđa iz Srbije, rekao da se “sve mora pripremiti u slučaju agresije na Republiku Srbiju”.
Potpuno istu argumentaciju koristi i BiH za pojačano naoružanje:
“Bosna i Hercegovina je prisiljena naoružati se kako bi se zaštitila”, rekao je ministar obrane BiH Zukan Helez za DW.
Prema izjavama dužnosnika, i Srbija i BiH se naoružavaju kako bi se – obranile.
(Ne)poštivanje sporazuma o kontroli naoružanja
U tom kontekstu nedvojbeno se postavlja pitanje – što je sa Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja koji je potpisan 1996. godine, a proizašao je iz Daytonskog mirovnog sporazuma.
Tim su se sporazumom BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora obvezale “uspostaviti mjere regionalne stabilizacije i kontrole naoružanja” s ciljem uspostave povjerenja i izbjegavanja utrke u naoružanju u regiji.
Svi borbeni tenkovi, borbena oklopna vozila, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri temeljem Sporazuma podliježu brojčanim ograničenjima za svaku potpisnicu. Do 2015. godine Sporazum je bio pod pokroviteljstvom OESS-a, nakon čega je postao vlasništvo država potpisnica.
– Dogovor se ne poštuje – rekao je Helez za DW.
Navodi da je “BiH bila jedina potpisnica koja ga je poštovala”.
DW nije dobio odgovor iz Ministarstva obrane Srbije.
U OESS-u se, pak, neslužbeno doznaje koliko su ponosni na ovaj Sporazum i njegovu provedbu. U službenom odgovoru u sjedištu OESS-a u Beču navode da je, nakon što je Sporazum postao vlasništvo država, ta organizacija nastavila pružati potporu njegovoj provedbi, te da države potpisnice redovito razmjenjuju vojne podatke na godišnjim sastancima, “kao kao i sve informacije o novim sustavima naoružanja koji su uvedeni u njihove oružane snage i potpadaju pod odredbe Sporazuma.”
U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu DW doznaje da Njemačka, kao članica Kontakt skupine, prati ovaj proces, te da sporazum “sadrži dogovor o ograničenju kategorija teškog naoružanja kao i jednostrano deklarirano, dragovoljno gornje granice broja vojnika, koje se godinama poštuju.”
Neovisni analitičari u Srbiji i BiH u razgovoru za DW ocjenjuju da sve zemlje potpisnice poštuju Sporazum. No, Nedžad Ahatović iz Sarajeva kaže da ga poštuju u kvantitativnom, ali ne i kvalitativnom smislu:
– Niti jedna država na Balkanu, pa ni Srbija, nije prekoračila dopuštene brojke, ali prvenstveno je Srbija nabavila visoku vojnu tehnologiju i moderno naoružanje kojim remeti strateški odnos snaga u regiji – kaže Ahatović.
– Problem je u političkoj retorici političara u regiji, ponajviše u Srbiji i Hrvatskoj, koji još uvijek vjeruju da ako pljuneš u smjeru susjeda, dobivaš bodove u javnom mnijenju. Ta je retorika razlog zašto govorimo o regionalnoj utrci u naoružanju, a ne o prirodnom procesu zamjene zastarjelog oružja novim – kaže Vuksanović, viši znanstveni suradnik Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.
Veleposlanica Srbije u Berlinu je u demantiju listu Die Welt napisala da su “klevete o hegemonističkim ambicijama Srbije narativ od kojeg se pojedinci ne žele povući još od devedesetih”.
No, upravo su devedesete problem zbog kojeg Bosna i Hercegovina strepi od naoružavanja Beograda.
– Nažalost, Srbija nije napustila politiku da sva otvorena pitanja sa susjedima rješava nasilnim putem – smatra Ahatović.
Jesu li strahovi od mogućeg oružanog sukoba opravdani? I tu odgovori obično ovise o tome iz koje zemlje dolazi sugovornik:
– To prvenstveno ovisi o Vladimiru Putinu, koji je, zahvaljujući politici koju Srbija nameće i provodi u regiji, na čelu s predsjednikom Vučićem, pravi gospodar rata i mira – kaže Ahatović za DW.
Prema Vuksanovićevim riječima, ako Rusija želi stvarati problem Zapadu, potrebna joj je pomoć lokalnih elita, a lokalne elite ne žele biti žrtvovane kao pijuni Kremlja.
– Oni žele da iskoriste Moskvu da ucjenjuju Zapad i da se promoviraju pred svojim biračima, ali ne žele da budu topovsko meso – navodi Vuksanović.
Zapad bi reagirao
Beogradski vojni analitičar Radić, kritičan prema tome kako Srbija modernizaciju svojih oružanih snaga predstavlja javnosti i kako to izgleda u stvarnosti, kaže:
– Zbog nesklada između modernizacijskih aktivnosti i stvarnog stanja Vojske Srbije, cijenim da nitko nije ugrožen agresivnim medijskim tonom priča o jačanju vojne moći Srbije. Pitanje je kako u sadašnjim okolnostima, kada je Srbija okružena NATO-om, a na Kosovu su međunarodne snage, razmotriti bilo kakav realan scenarij osim rata protiv NATO-a – pokušali su to 1999., a na kraju smo bili prisiljeni povući vojsku s Kosova .
Za Vuksanovića dakle nema dvojbi. Smatra da bi svako pokretanje sukoba bilo samoubilački čin:
– Zapad bi sigurno intervenirao na bilo koga ko bi pokušao remetiti status quo – dodao je Vuksanović.
A na Zapadu, barem u njemačkom ministarstvu obrane, oko toga su maksimalno suzdržani.
– Primamo na znanje pisanje medija. Kao i obično, ne komentiramo ih – odgovorio je Arslan Deichsel, glasnogovornik MORH-a
Njemačka na molbu DW-a za komentar pisanja njemačkih medija o mogućem oružanom sukobu u regiji.
U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu za Srbiju diplomatski kažu da “kao najveća država u regiji igra veliku ulogu” unutar Berlinskog procesa, a manje diplomatski da “tu odgovornost mora ispuniti, posebno u dijalog s Kosovom koji vodi EU, te se jasno obvezati na provedbu Ohridskog sporazuma”.